Na današnji dan 1970. godine u Makarskoj se rodio bivši hrvatski nogometaš Alen Bokšić.
Nogomet je počeo igrati u omladinskom pogonu makarskog Zmaja, a svoju uspješnu i bogatu karijeru započeo je u splitskom Hajduku, kojem je donio trofej pobjednika posljednjeg Kupa maršala Tita. I to pogotkom protiv novopečenog prvaka Evrope, Crvene zvezde, na stadionu Partizana (tadašnjem stadionu JNA). Nakon Hajduka, Bokšić je igrao za Cannes, Marseille, Lazio, Juventus i Middlesbrough.
„Igrao sam za Hajduk i neke manje klubove“
Alen Bokšić je za Hajduk ukupno odigrao 174 utakmice i postigao 60 golova. U službenim utakmicama zabio je 30 golova u 110 nastupa, a svoj službeni debi imao je u Prvenstvu Jugoslavije 1987. godine, kada je sa samo 17 godina, kao zamjena, ušao u porazu 3:1 od Čelika iz Zenice.
Bokšić je 8. maja 1991. godine Hajduku donio naslov posljednjeg održanog Kupa Jugoslavije. Napadač splitske ekipe je u 65. minuti finala protiv Crvene zvezde postigao jedini gol tog susreta. Samo 20 dana kasnije ekipa Crvene zvezde osvojila je titulu prvaka Evrope, pobijedivši Marseille nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.
Zasigurno najpoznatija anegdota vezana za Alena Bokšića dogodila se tokom njegovog pohađanja Akademije Hrvatskog nogometnog saveza za sticanje trenerske licence. Na predstavljanju je legendarni Makarani rekao:
„Ja sam Alen Bokšić. Igrao sam u Hajduku i nekim manjim klubovima. Nadimak mi je Boka i Boka legendo, a ovdje sam jer želim ponovo biti Alen Bokšić.“
O svom najvrjednijem uspjehu u karijeri jednom je rekao:
„Osvojio sam dosta trofeja, značajnih trofeja, između ostalog Ligu prvaka i Interkontinentalni kup, ali mogu iskreno reći da mi to nije toliko važno kao prvi trofej s Hajdukom. Ipak sam počeo u Hajduku, to je moj klub, a Kup iz 1991. je prvi i jedini trofej koji sam osvojio u bijelom dresu, tako da on zauzima posebno mjesto u mojim uspomenama.“
S Marseilleom je osvojio Ligu prvaka
Nakon kratkog boravka u Cannesu, Bokšić je 1992. godine prešao u Marseille. U plodnoj sezoni 1992/1993. pomogao je ekipi da osvoji Ligu prvaka i francusko prvenstvo, postigavši 29 golova u 46 nastupa. Od toga je 23 gola postigao u prvenstvu, gdje je bio najbolji strijelac s tri gola više od drugoplasiranog Xaviera Gravelainea iz Caena, dok je sa šest golova bio drugi najbolji strijelac Lige prvaka. Više od njega postigao je samo PSV-ov Romario – sedam golova. To se pokazalo kao referenca koja je potakla Juventus i Lazio (dva puta) da angažuju nogometaša koji je 1993. godine završio četvrti u izboru za Zlatnu loptu, ispred Michaela Laudrupa, Paola Maldinija, Hrista Stoičkova i Ruuda Gullita.
Njegov transfer u Lazio je deveti najskuplji transfer u modernoj historiji. Stranica Totally Money je 2024. godine razvila algoritam koji preračunava iznose transfera kroz historiju nogometa u današnju vrijednost novca, uzimajući u obzir inflaciju i druge faktore. Lista je sastavljena od 100 najskupljih transfera od 1992. godine i osnivanja Premier lige.
Među deset najskuplje plaćenih nogometaša u historiji nogometa našao se i Alen Bokšić, koji je zauzeo deveto mjesto. Njegov transfer iz Marseillea u Lazio tada je iznosio 11 miliona eura, a u današnjem novcu to bi bilo nešto više od 170 miliona eura.
Bokšić u Italiji nikada nije uspio ponoviti formu iz sezone 1992/93. u Marseilleu, ali njegova vrijednost nadilazila je puko postizanje golova. Bio je dio novog vala centarfora za koje je Thierry Henry rekao da su tokom 90-ih godina dali novo značenje toj poziciji.
Ostavio je dubok trag u italijanskom nogometu, posebno u Laziju, u kojem je igrao od 1993. do 1996. te od 1997. do 2000. godine. Između ta dva mandata u rimskom klubu, s kojim je bio prvak Italije, osvajač Kupa pobjednika kupova i dva puta osvajač Kupa Italije, nastupao je za Juventus. Sa Starom damom osvojio je Serie A i Interkontinentalni kup.
Odveo je Hrvatsku na dva Svjetska prvenstva
Bokšić je u dresu reprezentacije odigrao 40 utakmica i postigao 10 golova. Povreda glave u prvom poluvremenu prve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 1996. spriječila ga je da se istakne na debitantskom takmičenju nove države, a povreda ga je zaustavila i u nastupu na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, na kojem je Hrvatska osvojila treće mjesto.
„Čudno i glupo je ne učestvovati u nečemu za što živiš i što radiš. Dogodila se ta povreda koljena zbog koje nisam mogao nastupiti, ali me obilježila jer sam s tim imao problema do kraja karijere. Mislim da sam pravi nogomet prestao igrati 1998. godine, jer je sve nakon toga bilo poluigra i mučenje. To su bile moje najbolje godine, tek sam tada trebao odigrati nekoliko godina na vrhunskom nivou“, rekao je Bokšić.
Upravo je Bokšić postigao odlučujući pogodak u dodatnim kvalifikacijama protiv Ukrajine, kojim je Hrvatska izborila plasman u završnicu, ali to je ujedno bio kraj njegovog angažmana u tom ciklusu. Hrvatska je u prvoj utakmici pobijedila Ukrajinu s 2:0, ali su Ukrajinci u revanšu u Kijevu poveli već u petoj minuti golom Andrija Ševčenka. Vodstvo je trajalo do 25. minute, kada je Bokšić postigao gol za konačnih 1:1, odnosno ukupnih 3:1.
To nije bio njegov jedini gol koji je odveo Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo. U posljednjem kolu kvalifikacija za SP u Japanu i Južnoj Koreji Hrvatska je igrala odlučujuću utakmicu protiv Belgije. Hrvatskoj je bila potrebna pobjeda za prvo mjesto u grupi, a trenutak odluke u napetom meču na Maksimiru dogodio se u 75. minuti, kada je Prosinečki uposlio Balabana, a on s desne strane vratio loptu koju je Bokšić poslao u mrežu za jedini gol na utakmici.
Kada se Bokšić konačno riješio povreda, u dobi od 32 godine, na Svjetskom prvenstvu 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, mnogi njegovi slavni saigrači već su bili na zalasku karijere. Hrvatska nije bila ni blizu nekadašnje snage i nije ostavila značajan trag. Sreća ponovo nije bila na Bokšićevoj strani.
Index.hr
