Potraga Manchester Uniteda za novim menadžerom, nakon smjene Rubena Amorima, ponovo je u prvi plan izbacila poznatu frazu – potrebu da klub vodi čovjek koji „razumije DNK Manchester Uniteda“. Izraz koji se godinama ponavlja, posebno kada rezultati izostanu, danas zvuči kao poziv na povratak starim vrijednostima i slavnim vremenima.
Gary Neville smatra da je United stigao do tačke kada izbor trenera mora biti vođen identitetom kluba, dok slične poruke dolaze i od drugih bivših igrača Uniteda.
Međutim, ostaje ključno pitanje – postoji li DNK kluba uopšte ili je riječ o romantičnoj ideji koju prizivamo u kriznim trenucima?
Povratak provjerenim imenima
U želji da stabilizuju ekipu, čelnici Manchester Uniteda razmatraju rješenja unutar vlastite historije. Darren Fletcher je već privremeno preuzeo tim, dok se kao potencijalna imena spominju Ole Gunnar Solskjaer i Michael Carrick – bivši igrači koji su osvajali titule i razumiju atmosferu Old Trafforda.
Njihove karijere su impresivne, ali simbolika je možda još važnija. Solskjaerov gol u finalu Lige prvaka 1999. godine i dalje je dio klupske mitologije, dok su Fletcher i Carrick godinama bili oličenje stabilnosti u veznom redu.
Ipak, postavlja se pitanje da li poznavanje klupske prošlosti automatski znači i uspjeh u sadašnjosti?
DNK kao stil, emocija i sjećanje
Za mnoge bivše igrače i navijače, DNK Manchester Uniteda podrazumijeva brz, napadački i direktan fudbal, uz snažnu vezu s omladinskom školom. To je filozofija koja potiče još iz vremena Sir Matta Busbyja, a vrhunac je doživjela pod Sir Alexom Fergusonom.
Generacije poput „Busby Babes“ i „Class of ’92“ postale su simbol tog identiteta. Ironično, upravo članovi tih generacija danas su među najglasnijim kritičarima svega što se dešava u klubu, dodatno povećavajući pritisak na svakog novog trenera.
Ko zaista ima prepoznatljiv DNK u današnjem fudbalu?
Barcelona i Ajax su rijetki primjeri klubova koji su decenijama ostali vjerni istoj fudbalskoj filozofiji. Kod Barcelone je to igra bazirana na posjedu, dok je Ajax sinonim za razvoj mladih i takozvani „totalni fudbal“.
S druge strane, Real Madrid i Bayern München ne opterećuju se stilom – njihov identitet mjeri se trofejima.
Primjeri Manchester Cityja i Paris Saint-Germaina pokazuju da se u modernom fudbalu može dominirati bez duboko ukorijenjene tradicije igre. Uspjeh briše dileme.
Suprotno tome, neki klubovi su godinama taoci vlastitih mitova. „West Ham Way“ je često više sputavao nego pomagao, dok je David Moyes, uprkos osvojenom evropskom trofeju, priznao da nikada nije jasno razumio šta taj pojam zapravo znači.
Romantika protiv realnosti
U savremenom fudbalu, DNK je često samo drugačiji naziv za pobjednički mentalitet. Jose Mourinho nije odgovarao tradicionalnoj slici Manchester Uniteda, ali je donosio trofeje – i to je tada bilo dovoljno.
Pravi identitet ne stvara se parolama, već ličnostima koje mijenjaju tok historije. Takvi lideri su rijetki i ne pojavljuju se planski.
Zato je pravo pitanje za Manchester United da li klub traži povratak u prošlost ili nekoga ko će stvoriti novu, savremenu verziju pobjedničkog identiteta?
U današnjem fudbalu, jedno je sigurno –
DNK ne donosi pobjede i trofeje, on se stvara pobjedama i trofejima.
Piše: Mustafa Šehić
