Bivši igrač Sarajeva, Zrinjskog, Čelika, Inter Zaprešića, Rijeke, CSKA Sofije i drugih klubova razgovarao je za portal Reprezentacija.ba o svojoj karijeri i trenutnim životom.
Zagriženi ljubitelji Premijer lige reći će danas kako je Matija Matko bio više od običnog fudbalera. Bio je na glasu i kao “nestašni dečko”, a upravo zbog toga danas kada je daleko od fudbalskih terena sa sjetom često kaže – da mi je sad one godine i ovu glavu.
Danas na leđima ima 42, živi u Njemačkoj i radi za ugledni BMW. Životni put mu je uistinu zanimljiv.
– Već devetu godinu živim i radim u Njemačkoj, tačnije u Minhenu. Zaposlio sam se u BMW-u. Posao kao posao, ne smijem se žaliti, a otišao sam kao i svi naši ljudi – trbuhom za kruhom. I kakav je život? Nije to baš bajno kako ljudi misle. Da sam mogao ostati u Hrvatskoj, ostao bih sigurno, mada planiram se kroz koju godinu i ja vratiti – kaže Matko na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Na Transfermarktu stoji da je i dalje fudbalski aktivan u tamošnjem niželigašu Dinamu iz Minhena. Ispravio nas je…
– Ne, ne… Već treću godinu ne igram nikako, tačnije otkako sam polomio prednje križne ligamente i meniskus, ali nedostaje mi fudbal već i planiram uskoro upisati trenersku školu. Ako me je šta ovdje oduševilo, to su uvjeti, dovoljno je vidjeti da osmoligaši imaju praktički po dva-tri terena. I sve je pod špagu.
Sarajevo, Zrinjski, Čelik, Inter Zaprešić, Rijeka, CSKA Sofija… Samo su to neki od klubova čije je dresove oblačio ovaj Zagrepčanin koji kaže da je mogao i morao daleko više napraviti u karijeri.
– Eh, da mi je sad ova glava. Žao mi je što sam te 2006. otišao u Zrinjski umjesto da sam, na vrhuncu, ostao u Sarajevu. Mislim da bi to bilo puno bolje za mene, ali duga je to priča, nije se pitalo samo mene. Danas mogu reći da sam radio sa nekolicinom odličnih trenera kao što su Husref Musemić, Dragan Jović, zatim Zoran Vulić i Ilija Lončarević u Hrvatskoj… Bilo ih je i od svakog si mogao nešto da naučiš.
Govoreći o Musemiću, pamti i jednu anegdotu.
– Husref je baš dobar trener, što bi se reklo – zna svoj posao. Znalo se kad se radi, kada se šali. Često se sjećam prvih priprema u Hercegovini kada sam tek stigao iz Bugarske. Mislili su da sam već spreman koliko-toliko, a kada su vidjeli da sam ustvari jedva dva otrčao, izvadili su me iz kolone i rekli da šutam malo po golu (smijeh). Ma, to je baš bilo lijepo vrijeme. Bilo je sjajnih igrača, sa nekima sam i dan-danas u kontaktu, čestitamo jedni drugima praznike.
Ako ga je šta obilježilo to je derbi iz 2006. kada je Sarajevo nakon šest godina slavilo nad gradskim rivalom. U 85. minuti je preskočio Memiševića i “zaledio” Grbavicu. Poput Riberyja je pretrčavao protivnike, valjao ih i još pogodio…
– Kad ga Matko zabije Želji… Haha, nisam zaboravio, to je uspomena za cijeli život i neizmjerno sam zahvalan navijačima. Ja nisam rođen u Sarajevu niti sam tamo odrastao, ali sam živio za taj klub. To su prepoznali i sigurno me nisu tek tako opjevali. Nikada neću zaboraviti kada smo izašli iz autobusa na Koševu i kada sam ugledao navijačima koji je doslovno od sreće klečao i plakao. Za to se živi.
A protiv koga mu je bilo najteže igrati?
– Sudaca, haha. Šalim se. Ma, bilo je baš dobrih fudbalera i nije lako sad baš izdojiti jednog. Šteta je, eto, što jedan Vule Trivunović nije napravio daleko više, po kvalitetu je sigurno mogao. Protiv njega je bilo baš teško. Druga su to vremena bila, nije liga bila praćena kao danas, tehnologija je mnogo napredovala – zaključio je Matko na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
