Oproštaj na “svojoj” travi: Miralem Pjanić, princ koji oduvijek pripadao narodu.
U subotu, u grotlu Bilinog polja, dres reprezentacije Bosne i Hercegovine posljednji put će “obući” naš Miralem Pjanić. Za jedne samo fudbaler, za druge simbol nade, ali za sve nas – „Mali princ“ bh. fudbala, i da možda bi samo princ igrao onakav fudbal mekanog dodira kakav (je) igra(o) naš Mire. Njegov oproštaj nije samo oproštaj od terena, već zatvaranje jednog posebnog poglavlja u historiji sporta ove zemlje.
Rođen je 2. aprila 1990. godine u Tuzli, u porodici Fahrudina i Fatime Pjanić.
Kada se zavrti filmska traka njegove karijere, pred nama se ukažu slike djeteta iz Kalesije koje je izbjeglištvo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa porodicom natjeralo na put u neizvjesnosti, a talenat ga je odveo na put slave. Pjanić je kao mali dječak sa porodicom izbjegao u Luksemburg, gdje je i njegov otac Fahrudin igrao fudbal. Tamo će i sam prvo put zakoračiti na travnjak, a ostatak priče je, kako kažu, historija.
Put iz djetinjstva u elitu
Njegove prve fudbalske korake bilježi klub Schifflange 95, ali brzo je postalo jasno da je Mire Luksemburg prerastao.
Kao trinaestogodišnjak odlazi u Metz, gdje mu se snovi počinju pretvarati u stvarnost. Sa samo 17 godina debitovao je za prvi tim u francuskoj Ligue 1, a potom prelazi u veliki Lyon, gdje se počinje graditi ime Miralema Pjanića, na evropskoj sceni.
Njegov stil igre – finese, pregled igre, mirnoća s loptom – odavao je igrača posebnog kova.
Ali, put ga dalje odvodi na Apenine, gdje se o dešava njegova prava eksplozija u igračkom smislu.
Transfer u Romu, a potom 2016. godine prelazak u Juventus, gdje dostiže vrhunac karijere.
U crno-bijelom dresu Pjanić postaje stub veznog reda, osvajajući četiri titule Serie A i dvije Kupa Italije, i ulazeći redovno u UEFA-ine timove sezone.
“Izabrao sam srce”
Najveći dokaz njegove ljubavi prema domovini dolazi 2008. godine. Iako je imao pravo nastupa za Luksemburg, pa čak i Francusku, Pjanić odlučuje da igra za Bosnu i Hercegovinu.
Kada je debitovao protiv Bugarske, rekao je: “Nisam birao sigurniji put, izabrao sam srce.” To srce je odvelo Bosnu i Hercegovinu na najveći mogući sportski podij – Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu.
Upravo taj Mundijal ostaje najviše upamćen trenutak njegove reprezentativne karijere. Bilo je to ostvarenje snova, ne samo za Pjanića, već i za generacije koje su odrastale uz poruke nade, međusobne povezanosti i borbe za grb. Njegov gol protiv Irana, prvi za Bosnu i Hercegovinu na nekoj velikoj sceni, ostaće simbol i potvrda upornosti i talenta, a rekao je tada kako pogodak poklanja svome sinu Edinu.
Elegantni dirigent
Pjanić je uvijek bio lider u tišini, maestro koji orkestrira bez puno buke. U dresu s brojem 10 ili 8, ovisno o eri, bio je motor reprezentacije, igrač koji diktira tempo, maestro koji kreira, ona spona koja povezuje linije.
Njegova sposobnost da jednim pasom promijeni tok utakmice bila je fascinantna. Iza njegovog uvijek prisutnog blagog osmijeha uvijek se krila odgovornost, često i pritisak koji nije javno pokazivao. Ili se barem trudio. A taj pritisak je bio ogroman, gdje god da je igrao, jer od njega se uvijek očekivalo više.
U 115 nastupa za reprezentaciju, postigao je 18 pogodaka. Brojke jesu važne, ali nisu i ne mogu biti presudne u razumijevanju njegove veličine. Njegov doprinos mjeri se uticajem, potvrđuje sigurnošću koju je davao saigračima, autoritetu koji nikada nije nosio s visine. Njegova veličina bila je baš u tome što se uvijek trudio da ne bude velik, što je uvijek birao poziciju Robina a ne Betmena.
Od Lyona do Barcelone
Nakon Juventusa, uslijedio je transfer u Barcelonu, jedan od najznačnijih, ali i najizazovnijih momenata njegove karijere.
Klub u problemima, treneri se mijenjaju, proces prilagodba bio je težak, možda i nemoguć. Nije bio u prilici da pokaže sve što može i zna, ali taj period nije bacio sjenu na sve ono što je do tada u karijeri i životu izgradio.
Poslije Barcelone, karijeru nastavlja u Beşiktašu, a zatim i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Ipak, sve to su epizode koje ni na koji način ne umanjuju sjaj jedne karijere koja je protkana klasom.
Citati koji ostaju iza Malog princa
“Za mene je reprezentacija uvijek bila svetinja. Kad dođem u kamp Zmajeva, tu sam kod kuće.”
“Kad obučem taj dres, osjećam ponos, odgovornost i ljubav. To mi niko ne može oduzeti.“
“Nisam savršen, ali sam uvijek davao sve. Ako sam nešto pogriješio, to je bilo iz želje da dam više, ne manje.”
To su riječi koje zauvijek ostaju urezane u sjećanja navijača. Riječi koje pokazuju da je fudbal, za Pjanića bio mnogo više od igre. A nastup u reprezentaciji za njega je bio ostvarenje sna, od momenta debija pa do momenta oproštaja, ostao je tako mali a veliki.
Oproštaj bez suza, ali s ponosom
U subotu se zatvara krug. Simbolično, pred zeničkom publikom, onom koja ga je gledala i kada je bio dječak s velikim snovima. I sada, kada odlazi, Mire odlazi dostojanstveno, kao što je i igrao – elegantno, precizno, bez viška riječi, ali sa suštinom koju rijetki imaju.
Nije osvojio Ligu prvaka. Nije igrao za deset najboljih klubova svijeta. Nije ni trebao. Jer ono što jeste uradio – bio je i ostao jedan od naših, možda ne najbolji, i možda nije odigrao kako bi ispunio svakome želje, planove i ambicije. Ali svoje je ispunio, igrao je puna srca, i istrčao u najdražem dresu na najveću smotru fudbala na planeti. Dosta.
U zemlji u kojoj se često traže mane i preispituje patriotizam, želja, angažman i privrženost, kada se mnogima pripisuje biranje “strane”, Pjanić je uvijek imao i ima samo jednu stranu: onu na koji ga vodi srce, stranu nacije, dres reprezentacije.
Poruka za kraj
Dragi Mire, hvala ti što si 16 godina nosio ovaj najljepši dres sa poštovanjem i ponosom. Hvala ti što si bio most između velikih klubova i jedne male, ali ponosne zemlje. Hvala ti što si bio inspiracija dječacima iz Kalesije, Gradačca, Prijedora, Zenice, Bihaća, Foče, Mostara… Ponajviše ti hvala što si pokazao da se može, ako se želi voli.
Nećemo te pamtiti po bombastičnim naslovima, jer to jednostavno nisi bio ti, ali hoćemo po svakom dodiru lopte, po svakoj utakmici u kojoj si (od)igrao srcem, i pamtiti ćemo pamtiti da smo imali princa.
Malog, ali velikog.
