U modernom nogometu manageri su ključni za uspjeh klubova. Oni su ti koji grade projekte, daju ključnu riječ za dovođenje pojačanje i postaju simboli kluba. No put do trofeja nije uvijek isti: neki klubovi nagrađuju konzistentnost i dugoročne planove, drugi brzo mijenjaju trenere u potrazi za trenutnim rezultatima. U Premier ligi to najjasnije pokazuju putanje Chelseaja i Manchester Uniteda naspram Manchester Cityja, Liverpoola i Arsenala.
Velika su trenerska imena prolazile kroz ove klubove, neki su se zadržavali toliko dugo da bismo zaboravili period kada nisu bili dio kluba. Ipak, nisu svi donosili rezultate od početka. Da bi Ferguson donio na Old Trafford 13 titula prvaka Engleske i 2 Lige prvaka, navijači ˝Crvenih đavola˝ morali su čekati 7 sezona i vjerovati. Klopp je svoj put u Liverpoolu gradio od oktobra 2015. godine. Prvi trofej Redsi su podigli u junu 2019. S druge strane, Guardiola je gotovo odmah donio uspjeh Cityu. Imao je značajnu pomoć uprave kluba koja mu je ostvarila gotovo svaku želju, ali ne mora to biti garant uspjeha.
Manchester City je od ulaska Sheikh Mansour bin Zayed Al Nahyana u klub 2008. godine promijenio 5 trenera za 18 godina. Najkraće se zadržao Sven-Goran Eriksson (45 utakmica), a najduže Pep Guardiola koji im je donio trofej Lige prvaka i 6 prvenstava Engleske.
Njihov gradski rival, nakon odlaska Fergija 2013. godine, sreću je tražio sa čak 11 trenera. Neki od njih su bili privremena rješenja Carricka koji iako nije izgubio utakmicu na klupi Crvenih đavola je zamijenjen Ralfom Ragnickom koji bi na kraju sezone dobio skoro 15 milona funti nakon otkaza koji mu je uprava Uniteda uručila. Još veću cifru dobit će Amorim, čak 27 miliona funti će mu leći na račun nakon epizode u Engleskoj. Nijedan trener nije vratio slavu na Teatar snova, a postavlja se pitanje bi li uspjeli da su imali vrijeme koje je Fergie imao?
Arsenal se ne može pohvaliti sa svojom vitrinom trofeja u ovom stoljeću. Mora se priznati da su ostvarili znatno manje uspjehe od prethodno navedenih, ali vjera u trenere postoji na sjeveru Londona. 4 trenera bila su na klupi Arsenala od 1996. Iako je Wenger osvojio ˝samo jedan naslov prvaka˝, ostat će upamćen kao apsolutna ikona Arsenala. Arteta je dobio vrijeme, vjeru i sredstva. Mnogi navijači vjeruju da je ovo njihova sezona, a za Artetu čak 7. u klubu.
7 trenera imao je Liverpool u ovom stoljeću. Najveći uspjeh donio je Klopp koji je osvojio sve što je mogao te Benitez koji je čuvene ˝Istanbulske noći˝ obradovao milione navijača Liverpoola.
Mnogi smatraju Chelsea kao drugi najuspješniji engleski klub u ovom stoljeću. Brojke daju potporu za takva mišljenja. 2 Lige prvaka, 2 Europa lige, 2 Svjetska klupska prvenstva, 5 Premier ligi… Ipak, ono što upada u oči navijačima Plavaca jeste broj trenera u ovom stoljeću. U proteklih 26 godina, 24 trenera su bila u Chelseu. Da, dobro ste pročitali, 24. Najduže se zadržao Mourinho računajući njegova 2 mandata, a ako gledamo jedan mandat onda je to Ranieri sa 199 utakmica. Mijenjale su se upravljačke struje u Chelseu, ali je jedna navika ostala ista. Sve je akumuliralo nakon odlaska Grahama Pottera na kojeg je Chelsea potrošio 35 miliona funti. Chelsea osvaja internacionale trofeje, ali u Premijer ligi od sezone 2016/17 nisu ni blizu trona, a za to vrijeme se na klupi oprobalo 10 različitih managera.
Kroz pregled Chelsea, Manchester Uniteda, Citya, Liverpoola i Arsenala u 21. stoljeću jasno se vidi dva različita puta do uspjeha.
Kratkoročni pristup koji praktikuju Chelsea i United često vodi do brzih rezultata, ali i do velike nestabilnosti. Česte smjene trenera znače da projekti trener–igrači–strategija ostaju nepotpuni, a klubovi troše milione na otpremnine i odštete, dok kontinuitet i dugoročna vizija ostaju kompromitovani. Primjeri poput Grahama Pottera i Ralfa Rangnicka pokazuju koliko ovakav model može biti financijski i strateški skup.
S druge strane, dugoročni pristup koji su uspostavili City, Liverpool i Arsenal pokazuje da strpljenje i povjerenje u trenera omogućavaju stvaranje identiteta, konzistentnih rezultata i stabilnog uspjeha. Guardiola, Klopp, Wenger i Ferguson pokazuju kako dugoročna vizija, iako ponekad sporijeg početka, vodi do više trofeja, prepoznatljivog stila igre i klupskog kontinuiteta.
