Klub sa stadiona Mario Rigamonti, klub u kojem su ponosno igrali Roberto Baggio, Pep Guardiola, Andrea Pirlo, Luca Toni, Sandro Tonali i mnogi drugi velikani – prestaje da postoji nakon 114 godina postojanja.
I to ne zbog rezultata, ne zbog navijača, ne zbog nedostatka historije ili identiteta – već zbog javašluka.
Ova vijest pogodila je fudbalsku Italiju kao bomba. Brescia Calcio, osnovana davne 1911. godine, klub čija je plavo-bijela boja bila sinonim za stabilnost i romantiku Serie B, danas je ugašena.
Vlasnik Massimo Cellino, bivši predsjednik Leedsa i Cagliarija, nije uspio osigurati uslove za nastavak takmičenja, a klub nije dobio licencu za sljedeću sezonu – i formalno nestaje sa mape profesionalnog fudbala.
Ovo nije samo gašenje jednog kluba
Ovo je smrt kulture, stadiona, četvrti, navike. Brescia nije bila samo klub – bila je osjećaj. Bila je prolazna stanica za legende i odskočna daska za talente. Bila je dom Andree Pirla, lokalnog dječaka koji je upravo na tom stadionu počeo ples sa loptom. Bila je mjesto na kojem je Roberto Baggio posljednji put oživio svoju magiju. Bila je i šansa za mladog Sandra Tonalija da pokaže svijetu koliko je poseban.
Navijači Brescie nisu zaslužili ovakav kraj
Kao i većina malih, ali ponosnih italijanskih zajednica, oni su nosili svoj klub na leđima, godinama. U dobru i zlu. U borbi za opstanak, kroz uspon i pad. I uvijek s vjerom da će se nešto promijeniti. Ali kada je klub u rukama onih koji gledaju samo bilans, a ne dušu – ovakav ishod je neminovan.
Stadion Mario Rigamonti – nazvan po tragično preminulom fudbaleru iz Grande Torina – sada ostaje bez domaćina. Bez buke. Bez utakmica. Bez onog nedjeljnog uzbuđenja koje je generacijama bilo više od igre.
Ovo je poruka svima nama – da klubove ne čine samo trofeji i računi, nego ljudi, historija i emocije. I da kad jednom izgubiš takav klub, više ga ne možeš vratiti. Brescia je nestala – ali nikad neće biti zaboravljena.
