GNK Dinamo je u periodu nakon raspada bivše države izgradio pedigre broj jedan kluba na tom prostoru. Modri su postali sinonim za uređen i funkcionalan sistem, snažnu akademiju i pouzdanu logistiku.
Nakon odlaska Zdravka Mamića, Dinamo je neko vrijeme živio na inerciji njegovog rada. Pomogla je i činjenica da su klubovi koji pretenduju na vrh HNL-a često sami sebi bili najveći protivnici.
U tom periodu upravljačke strukture postupno gube autoritet i jasnu vertikalu odlučivanja koju je Mamić, sviđalo se to nekome ili ne, imao. Mijenjali su se ljudi, filozofije i sportski pravci, ali svaku novu upravu pratile su dvije zajedničke osobine: impulsivnost i improvizacija.
I sasvim je logično da takvo panično upravljanje u paketu povlači i panično ponašanje okruženja. Nervozu s vrha preuzimaju navijači, mediji i javni prostor, a Maksimir sve češće postaje mjesto na kojem se odluke donose pod pritiskom, a ne kroz proces.
U tom kontekstu treba gledati i današnju količinu kritika usmjerenih prema Zvonimiru Bobanu i Mariju Kovačeviću. Isti refleks, ista nervoza, ista potreba da se što prije pronađe krivac. Kao da se dio okruženja potajno nada ponavljanju sezone 2024/25, u kojoj su se na klupi smijenila čak četiri trenera, samo da bi se potvrdila teza da nešto nije kako treba, samo da bi se nešto mijenjalo, “ako ubodemo ubodemo.”
Takav pristup ne vodi korekciji, nego ponavljanju greške. Ako svaka lošija utakmica ponovo otvara pitanje smjene, ako se svaki proces guši prije nego što uopće dobije priliku da zaživi, tada kultura otkaza postaje jača od sportskog plana. Klub koji stalno kreće ispočetka ne djeluje ambiciozno, nego nesigurno.
Dinamu danas ne treba nova revolucija, nego stabilizacija. Ne treba mu još jedan dokaz reakcije, nego vrijeme da vidi dokle nešto zaista može ići. Sve dok Maksimir ostaje prostor u kojem se brže traži otkaz nego odgovor, labilnost će biti konstanta — bez obzira na imena koja se smjenjuju na klupi ili u uredu.
Idem faciens, idem sperans, insanus est.
(Raditi isto i očekivati drugačiji ishod je ludost.)
Piše: Sead Smajić
