U noći iza nas svjedočili smo još jednoj nogometnoj bajci u kojoj je David porazio Golijata. Veliki Real Madrid primio je četiri pogotka od „male“ Benfice; scenarij idealan za nogometne romantičare i još jedan dokaz da je najvažnija sporedna stvar na svijetu igra u kojoj disciplina često pobjeđuje reputaciju. Ipak, postavlja se pitanje: je li sve zaista tako crno-bijelo?
Xabi Alonso je s klupe Reala otišao zbog loših rezultata, ali ti rezultati bili su prije svega produkt nepostojanja hemije na relaciji stručni štab – igrači. Alonso je od momčadi tražio automatizme, visoki pressing te veliki defanzivni angažman i trku. Nezahvalno je takve zahtjeve postaviti ekipi koja je godinama igrala ziheraški i izrazito individualni nogomet pod Carlom Ancelottijem.

Simpatizeri kraljevskog kluba zamjerali su popularnom Don Carlu defanzivan pristup i nepostojanje jasnog sistema, ali iz današnje perspektive čini se da je to bio jedini način na koji je ova garnitura Realovih igrača mogla donositi rezultate na Santiago Bernabeuu.
Xabi Alonso je zbog svojih principa platio cijenu, a u navijačkom puku Madriđana od Álvara Arbeloe se očekivao upravo takav pristup – model koji zvijezdama daje slobodu i prostor za individualnu kreativnost.
Real je u tom ritmu i igrao. Nakon početnog debakla protiv Albacetea, Arbeloini izabranici uvezali su tri pobjede uz gol-razliku 10:1. Takvi rezultati dali su Arbeloi “kuražu“, pa je u utakmici protiv Monaca odlučio igrati visoko i agresivno, s jasnom namjerom da pritišće u zadnjoj trećini terena.
Ono što je Alonso gradio i uigravao šest mjeseci, Arbeloa je pokušao implementirati preko noći, oslanjajući se na njegov prethodni rad. Sinoćnja utakmica vratila ga je na početne postavke i praktično resetovala sve dobro urađeno nakon Albacetea.
I tu se vraćamo na početno pitanje – ima li smisla ispravljati krivu Drinu? Real Madrid sinoć nije izgubio zato što nema kvalitet, nego zato što je pokušao biti nešto što ova svlačionica u ovom trenutku nije. Forsirati visoki pressing, kolektivne automatizme i potpunu taktičku disciplinu nad ekipom naviklom na individualnu slobodu znači boriti se protiv vlastite prirode. A to u nogometu, kao i u životu, rijetko završi dobro.
Kriva Drina se ne ispravlja – oko nje se gradi put.
Piše: Sead Smajić


