Kada je José Mourinho 2018. godine dobio otkaz, na užarenu klupu Old Trafforda sjeo je jedan od Unitedovih vječnih „vatrogasaca“ – Ole Gunnar Solskjær. Već u prvoj utakmici Crveni đavoli su protiv Cardiff Cityja slavili s 1:5 i odigrali neprepoznatljiv meč.
Nakon susreta Ole je rekao da je od igrača tražio samo jedno:
„Igrajte i budite Manchester United.“
Ponekad je to dovoljno. Poštujem taktiku, sisteme i moderne trendove, ali nekad je važnije igračima objasniti za koga igraju. Koliki klub predstavljaju i koliko miliona ljudi stoji iza njih tokom tih 90 minuta.
Čini se da je isto shvatio i Michael Carrick. Još jedan „vatrogasac“ Crvenih đavola, svjestan veličine kluba i sposoban da to prenese na teren. Jer nekad je presudan samo pristup. U defanzivi čvrst i ozbiljan, a u ofanzivi onakav kakav imaš kad igraš na male golove ispred zgrade – opušten, hrabar i bez straha od greške.
Takav Manchester United gledali smo danas.
Izašli su na teren i mahalskom, dječijom igrom potpuno poremetili Manchester City Pepa Guardiole. Jedan od najorganizovanijih sistema u svjetskom nogometu na trenutke je djelovao izgubljeno, bez kontrole i jasne ideje. Ne zato što je City loš, nego zato što United nije igrao s poštovanjem, već s vjerom u sebe.
Igrači Uniteda ostavljali su dojam da ne žele da utakmica završi. Svaki potez, svaka odluka bila je puna samopouzdanja i svijesti o kvaliteti, ali još više o klubu za koji igraju. Nije to bila savršena taktička predstava, ali je bila iskrena.
A nogomet, na kraju krajeva, često traži upravo to. Ne savršenstvo, nego identitet.
I Manchester United, kad je pravi, igra upravo tako.
Piše: Sead Smajić
