Budućnost bira teži, ali ispravniji put, onaj put koji ne garantuje instant slavu, ali gradi temelje za ono što dolazi i nešto mnogo vrijednije – identitet.
Ove sezone iz njihovog svlačioničkog tunela ne izlaze samo igrači, dolaskom hrabrog i karizmatičnog trenera Aldina Ðidića izlaze ideje, hrabrost i poruka koja odzvanja jače od bilo kakvog rezultata: vjerovati mladima nije rizik, nego investicija.
Protiv Travnika, brojke nisu bile samo statistika koja još jednom potvrđuje kako Đidić voli i vjeruje mladim igračima nego i potvrda kako mladi znaju uzvratiti ukazano im povjerenje.
Brojke su manifest filozofije, a filozofija stratega Budućnosti može se iskazati i brojčano – šesnaest igrača zaštićenog godišta u zapisniku, od toga devet “golobradih” mladića u početnoj postavi. To nije i ne može biti slučajnost, nije to ni situacija na koju je bio natjeran strateg domaćih silom prilika, to je odluka i stav, jer slični brojevi viđeni su u svim susretima od kada je Zeničanin sa adresom u Sarajevu sjeo na klupu zelenocrnih.
Pravilo je takvo, kada mladi igrač osjeti iskreno povjerenje, on ne igra samo za bodove i za pobjedu, on tada igra za snove jer mu je neko raširio krila. Takvi igrači tada ne kalkulišu, oni idu maksimalno, grizu svom snagom, trče do iznemoglosti, padaju i ustaju bez razmišljanja i samo idu dalje.
Budućnost je ekipa koja zbog takvog pristupa iz kola u kolo izbacuje neko novo ime, i to ne kao prolaznu senzaciju, nego kao novu vrijednost koja nastavlja da se razvija. Kao dokaz da sistem postoji, i da plan povjerenja mladima ima smisla.
Ovog puta reflektori su obasjali Anisa Bungura, osamnaestogodišnjaka. Mladića koji je defanzivac po vokaciji a čini se lider po karakteru. Kako drugačije opisati mladića kojem je Ðidić ukazao priliku za prve seniorske minute u Gabeli, a ovaj mu već u drugom seniorskom nastupu uzvratio tako što je bio igrač utakmice i po mnogima igrač kola.
Bungur je u U-19 uzrastu nastupao za Sarajevo, a u uzrastu U-17 za ekipu Zrinjskog. Ukupno 15 nastupa u dvije starosne kategorije nisu bili prepreka Đidiću da mu ukaže priliku u seniorskom fudbalu, u mladoj i poletnoj ekipi, a ovaj mu je uzvratio na najbolji mogući način.
Pristup trenera koji voli mlade igrače i koji im iskreno vjeruje, i oni to prepoznaju je ustvari i recept za izgradnju igrača i za korištenje ovog ranga takmičenja kao nekog poligona za razvoj mladih, gdje bi se talenti i igrači razvijali nakon juniorskog staža i pravili izvrsnu premosnicu ka seniorskom fudbalu.
Budućnost je ukazivanjem povjerenja Ðidiću ustvari jasno pokazala svoj razvojni put i strategiju kluba u godinama koje dolaze.
