Prvi strijelac u kvalifikacionim utakmicama za reprezentaciju Bosne i Hercegovine bio je Hercegovac, nadolazeća zvijezda iz Jablanice a prvi asistent, pa sasvim prirodno, bio je Bosanac. Zeničanin.
Dovoljno je to simbolike da se shvati suština naše reprezentacije, ali i naše domovine, mozaik smo različitih pejzaža i krajeva, ali jedne duše, jedne zastave, jedne priče.
Kada je Bosna i Hercegovina u oktobru 1996. godine istrčala na teren u Bolonji, svijet je gledao nešto mnogo veće od obične kvalifikacione utakmice. Bio je to trenutak kada se jedna mlada država pokušala izboriti za svoje mjesto u evropskoj i svjetskoj fudbalskoj porodici. Rat je tek stao, ožiljci su bili svježi, ali želja za normalnim životom bila je više nego velika. A fudbal? On je bio jezik koji nas je u tom trenutku najbolje predstavljao za sve ljude širom planete.
I nekako je valjda trebalo baš tako biti, da naš prvi kvalifikacioni protivnik bude Hrvatska, dočekala nas je ta utakmica visokog naboja, emocija i posebne težine. Iako je duel završen pobjedom Hrvatske 4:1, taj susret je dao ono što će zauvijek ostati upisano u knjigama, postignut je prvi gol Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama.
Postigao ga je tada devetnaestogodišnji Hasan Salihamidžić, mladić iz Jablanice, koji je u dvadesetpetoj minuti utakmice probio mrežu nakon savršeno odmjerenog centaršuta Nermina Šabića, momka s bosanske strane priče.
Hercegovačka mirnoća i bosanska upornost spojile su se u jedan trenutak, trenutak koji je postao dio naše fudbalske vječnosti.
Utakmica koja se trebala igrati u Sarajevu, ali nije
Važno je podsjetiti na jednu, danas često prešućenu činjenicu, iako su bili ispunjeni svi uslovi da se utakmica kvalifikacija Bosna i Hercegovina – Hrvatska odigra u Sarajevu, na stadionu Koševo, Hrvatski nogometni savez odbio je dolazak u našu domovinu, pozivajući se na navodne sigurnosne rizike.
Koševo je tih dana bilo spremno, obnovljeno i čekalo je reprezentaciju, čekalo publiku, čekalo veliki sportski događaj. Čekalo – ali nije dočekalo. Propustila je selekcija Hrvatske i HNS da budu dio priče koja bi otišla u eter i zauvijek bila dio historije, ali eto, to je već njihov propust, pa se ne treba na tome puno zadržavati.
Umjesto toga, Bosna i Hercegovina je za svjetski spektakl i historijski momentum, morala biti domaćin u Italiji.
I tu dolazimo do jedne od najljepših epizoda u našoj sportskoj historiji.
Italija – prijatelj kad je najviše trebalo
Nepunih mjesec nakon što je Hrvatska odbila gostovanje u Sarajevu, Italija je poslala poruku koja je odzvanjala kao dokaz posebnog prijateljstva i velike empatije Azzurri dolaze na Koševo.
I tog 6. novembra 1996. godine, stadion Koševo bio je pun, i to ne samo ljudi, nego pun ponosa, nade i emocije koje je teško opisati riječima. Bio je to u pravom smislu riječi praznik fudbala, ali i praznik povratka u život i povratka života.
A onda, nova historija. Ne ona zvanična, kvalifikacijska, nego ona topla, ljudska i prijateljska.
Bosna i Hercegovina je slavila svoju prvu, najveću, najemotivniju pobjedu od sticanja nezavisnosti.
Strijelci su bili ponovo ispostaviti će se svjetski superstar Hasan Salihamidžić, tada već miljenik navijača, i Elvir Bolić, jedan od najboljih napadača koje smo ikad imali, za Italiju s druge strane pogodio je veliki Chiesa.
To je bila noć kada je Koševo disalo kao jedno tijelo, noć kada su se palile prve istinske iskonske iskre navijačke strasti za reprezentaciju, Koševska noć kada je publika povjerovala da se iz pepela može izgraditi nešto veliko.
Tada su udarani temelji reprezentaciji koju danas zovemo Zmajevi, temelji napravljeni od hrabrosti, inata, prkosa i ljubavi prema zemlji.
