U eri modernog fudbala, u kojoj su ugovori važniji od emocija, a karijere se vode kroz pragmatične transfere, dok mjerilo kvaliteta nije broj uzdaha koje igrač izmami lucidnim ili borbenim potezima na terenu nego iznos koji su bogati Arapi spremni platiti za potpis…
Postoji jedna rečenica koja i danas stoji kao granica između običnih igrača i istinskih šampiona, sjetiti će je se možda samo rijetki, oni koji su tada bili fanovi tima iz Torina, a izgovorio ju je veliki Alessandro Del Piero, u trenutku kada je Juventus pao u Serie B: „Gospodin nikada ne napušta damu.“

Ta rečenica nije bila floskula, niti PR alat, kako bi dobio nove fanove na društvenim mrežama. Nije to čak bila ni poruka navijačima.
To je bila njegova odluka kojom je u Torinu postao besmrtan, to je bila njegova definicija lojalnosti i profesionalizma.
U vremenu kada su ponude za nastavak karijere i basnoslovne cifre dolazile sa svih strana, ostanak u Torinu izgledao je kao ogroman sportski rizik, a odlazak kao sasvim logičan izbor, Del Piero je izabrao put koji većina velikih ne bi vjerovatno čak ni razmatrala.
Igrač karaktera
Kroz čitavu karijeru Del Piero je bio poznat po smirenosti, tačnom izboru poteza i racionalnom pristupu igri. Isto tako, zvuči ponalp čudno, on nikada nije jurio reflektore. Nije bio igrač koji zahtijeva pažnju, nego onaj koji je pažnju zasluživao a kojeg su svjetla reflektora naprosto sama tražila.

Ali njegova najveća odluka nije donijeta na terenu, nego za stolom, daleko od kamera.
U vrijeme kada su iz Juventusa odlazila najveća imena, bez zamjerke, jer je klub bio usred jedne od najtežih kriza u historiji, Del Piero je donio odluku koja je oblikovala i njegovu karijeru i identitet kluba.
Ostajem.
Ne zato što nije mogao otići, nego zato što je vjerovao da ono što se voli ne ostavlja se i ne napušta kada je najteže, ma koja cijena bila.
Del Piero je tokom godina unazad a ispostaviti će se i onih koje su nakon te odluke došle, bio na neki način zaštitno lice Juventusa. Kapiten, simbol, igrač koji je nosio klub kroz smjene generacija.
I u Seriji A je bio sinonim za kontinuitet i stabilnost, desetka koja je bila cijenjena na svim stadionima diljem Apenina, ali i Evrope.
I onda je stigla ta 2006. godina, ispadanje, haos, velika neizvjesnost.
U takvim okolnostima, danas bi mnogi igrači napravili ono što diktira tržište, jednostavno bi tražili novu sredinu, ili prihvatili neku od ponuda i prešli u klub koji ostaje na vrhunskom nivou. Ali on ne bi bio gospodin i slika i prilika kavaljera da nije izabrao suprotno.
Ostao je uz svoju damu, ne da bi bio heroj, jer on je to u Torinu već bio, ne da bi se upisao u historiju, jer u njoj je davno bio zapisan. Nego zato što, kako je rekao — “gospodin nikada ne napušta damu.”
Nije ostao da bi bio broj, nego lider
Ostati je jedno. Preuzeti odgovornost, nešto potpuno drugo. Del Piero nije ostao da bi bio simbol sa klupe, niti da bi odradio sezonu i time sebi osigurao status legende i mjesto u historiji.

Bio je najbolji igrač lige, lider koji je povukao ekipu nazad u Serie A. Kada se govorilo o pritisku i odgovornosti, Del Piero je pružio najjednostavniji mogući odgovor, jednostavno je igrao bolje nego ikada ranije.
U današnjem fudbalu, gdje igrači poput De Bruynea ili Sake predstavljaju standard profesionalnosti i posvećenosti, Del Pierova sezona u Serie B i dalje ostaje primjer jedne dimenzije lojalnosti koju današnji sistem teško reprodukuje.
On nije morao dokazivati da je zvijezda — samo je dokazao da je čovjek, gospodin koji ima emociju i umije cijeniti prave vrijednosti.
Njegov fudbal se uvijek vezao uz estetiku, prepoznatljiv dribling prema unutra i završnicu u dalji ugao, potez koji danas prepoznajemo kod igrača poput Sona ili Salaha.
Ali način na koji je nosio Juventus kroz krizu bio je važniji od bilo kojeg gola, bilo kojeg slavlja i bilo kojeg trofeja koji je podigao u zrak.
To je bila priča o karakteru, a ne o tehnici.
Priča o odluci, a ne o talentu, Del Piero je ostao u klubu kada je bio najpotrebniji. I zato ta rečenica i danas ima težinu veću od titula i statistika.
Del Piero je mogao otići i biti zvijezda gdje god da je otišao, ali njegov najveći potez bio je ostanak.
Zato je Del Piero danas mnogo više od bivšeg igrača Juventusa, on je svojevrsno mjerilo, bilo za kapitene, za navijače, za sve koji vjeruju da fudbal nije samo posao.
Jer neke rečenice ne stare. A ova je bezvremenska: „Gospodin nikada ne napušta damu.“


