Leicester City je u sezonu 2015/16 ušao tiho, gotovo neprimjetno. Klub koji je nekoliko mjeseci ranije bio na ivici ispadanja nije imao zvijezde niti je imao veliki budžet. Dolazak Claudia Ranierija dočekan je s podsmijehom, a očekivanja su bila skromna – izboriti opstanak i izbjeći dramu do posljednjeg kola. Umjesto toga, Leicester je krenuo putem koji će promijeniti percepciju moderne Premijer lige.
Jednostavna ideja, savršeno izvršenje
Ranieri nije pokušao biti revolucionar. Njegov Leicester bio je taktički disciplinovan, kompaktan i ubitačan u tranziciji. Na golu je Kasper Schmeichel pružao sigurnost i autoritet, dok je odbrana predvođena kapitenom Wesom Morganom i Robertom Huthom djelovala neprobojno u ključnim trenucima. Na bokovima su Danny Simpson i Christian Fuchs donosili balans, s tim da je Fuchs često bio skrivena prijetnja iz prekida.
U sredini terena radili su tihi heroji. N’Golo Kanté je bio motor ekipe, igrač koji je zatvarao prostor, presijecao pasove i neumorno vraćao loptu. Uz njega je Danny Drinkwater bio zadužen za prvu distribuciju i brze lopte prema naprijed, često tražeći prostor iza protivničke odbrane.
Naprijed, Leicester je imao savršeno uklopljen napad. Jamie Vardy je bio simbol sezone – neumorni napadač koji je rušio odbrane brzinom i instinktom. Njegov niz od 11 uzastopnih ligaških utakmica s golom obilježio je jesen i dao Leicesteru samopouzdanje koje se nije gasilo.
Riyad Mahrez je bio kreativna iskra. Njegovi golovi protiv Chelseaja i Manchester Cityja spadaju među najljepše trenutke sezone, a njegova sposobnost da jednim potezom riješi utakmicu učinila ga je ključnom figurom tima. Marc Albrighton je s druge strane obavljao prljavi posao na krilu, neumorno trčeći i pokrivajući prostor, dok je Shinji Okazaki svojom inteligencijom bez lopte otvarao prostor za Vardyja i Mahreza.
Utakmice koje su promijenile tok sezone
Prvi veliki signal da Leicester nije slučajnost stigao je u februaru, kada su na gostovanju deklasirali Manchester City rezultatom 3:1. Mahrez je tada postigao jedan od najvažnijih golova sezone, a cijela liga je prvi put ozbiljno obratila pažnju na lidera sa King Power stadiona.
Još važniji bio je trijumf protiv Chelseaja u decembru, kada je Leicester slavio 2:1, a Mahrez postigao gol koji je simbolično označio kraj Mourinhove ere na Stamford Bridgeu. Pobjede protiv Tottenhama, direktnog konkurenta za titulu, pokazale su zrelost ekipe koja se nije povlačila ni pod pritiskom.
U završnici sezone, Leicester je pobjeđivao minimalno, ali odlučno. Svaka utakmica bila je test karaktera, a tim je iz sedmice u sedmicu pokazivao da zna kako igrati kada je najteže.
Trenutak koji je zaustavio vrijeme
Kada je Tottenham remizirao protiv Chelseaja, a Leicester matematički osigurao titulu, slavlje nije bilo na stadionu, već u krugu igrača koji su se okupili i zajedno ispratili historijski trenutak. Nije bilo glamura, samo iskrena emocija ekipe koja je znala da je uradila nešto nemoguće.
Naslijeđe jedne bajke
Leicester City 2015/16 nije bio samo prvak Engleske. Bio je podsjetnik da fudbal još uvijek može nagraditi kolektiv, vjeru i jasnu ideju. Schmeichel, Simpson, Morgan, Huth, Fuchs, Kanté, Drinkwater, Albrighton, Mahrez, Okazaki i Vardy zajedno su ispisali sezonu koja se ne mjeri trofejima, već osjećajem da je svijet na trenutak povjerovao u nemoguće.
Piše: Mustafa Šehić
