Iza NK Čelik i njegovih navijača ostala je jedna epoha. Ne sezona, ne nekoliko utakmica, ne običan povratak u viši rang takmičenja.
Ostala je priča koja će se prepričavati godinama, možda i decenijama, kao svjedočanstvo da postoje stvari koje su veće od rezultata, trofeja i tabela.
Oni koji su bili dio spašavanja Čelika cijelog života će sa sjetom pričati o danima kada se putovalo u Novi Šeher, Vareš, Vitkoviće, Praču i Kolinu.
Prisjećat će se kilometara koji nisu predstavljali teret, nego privilegiju. Govoriti će o gostovanjima na kojima je bilo više emocije nego na mnogim evropskim utakmicama velikih klubova.
S osmijehom će se sjećati i one nezaboravne eliminacije Sarajeva u Kupu Bosne i Hercegovine, u vremenu kada je Čelik bio tek trećeligaš.
Prisjećati će se punog Bilinog polja protiv Bosne iz Visokog, utakmica koje su na papiru bile niželigaške, ali su po atmosferi nadmašivale mnogo veće događaje.
Pamtit će i kolone navijača koje su se slijevale prema Vitezu, Travniku i Tešnju. Više od hiljadu Zeničana na gostovanjima u Prvoj ligi Federacije BiH postala je uobičajena slika.
Sjećati će se i Siminog Hana i Gornjeg Rahića, ali i sportskih prijatelja stvorenih u Vogošći, Goraždu i Tomislavu.
Jer priča o Čeliku nikada nije bila samo priča o fudbalu. Bila je to priča o ljudima. A oni koji nisu bili dio svega toga, mogu samo žaliti što nisu svjedočili jednoj od najvećih sportskih renesansi koje je Bosna i Hercegovina ikada vidjela.
Jer teško je pronaći primjer da je jedan klub pao toliko duboko, a zatim se podigao zahvaljujući isključivo ljubavi grupe ljudi.
Ljubavi koja se ogledala kroz bezuslovnu podršku. Kroz hiljade pređenih kilometara i kroz stotine kupljenih ulaznica kada je svaka marka značila opstanak. Kroz pjesmu kada nije išlo i kroz vjeru kada je cilj izgledao nedostižno.
Bilo je na tom putu svega, bilo je udaraca ispod pojasa i noževa u leđa, podmetanja i pokušaja da se ugasi nada.
Bilo je trenutaka kada se činilo da je borba uzaludna, ali upravo tada se pokazala snaga pokreta koji je nastao oko Čelika.
Od nekoliko desetina najupornijih entuzijasta nastala je armija ljudi. Desetine hiljada onih koji su sinoć ispunili Bilino polje, a potom slavlje prenijeli na Kamberovića polje. Desetine hiljada onih koji su dokazali da klub ne čine kancelarije, funkcije i budžeti, nego ljudi koji ga vole.
Zato sinoć nije slavljena samo pobjeda protiv Igmana, nije slavljen samo povratak u Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Slavljena je pobjeda ideje, pobjeda ljubavi nad ravnodušnošću, pobjeda zajedništva nad podjelama i pobjeda vjere nad sumnjom.
Slavljen je Čelik.
Onaj isti Čelik za koji se godinama govorilo da je gotov, onaj isti Čelik koji je ustao onda kada su ga mnogi već otpisali. Onaj isti Čelik koji je pokazao da ništa nije nemoguće kada jedan grad diše kao jedno.
I zato će se putovanja u Novi Šeher, Vareš, Praču, Kolinu, Vitkoviće, Simin Han ili Gornji Rahić jednog dana prepričavati s posebnim sjajem u očima. Jer to nisu bila samo gostovanja, to su bile stanice na putu do konačne pobjede, a ona je sinoć, pred punim Bilinim poljem, konačno stigla kući.
🔴⚫️
