Pobjedom reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Italijom svi smo se emocionalno ispraznili. Zasitili smo se vijesti o Italiji – o tome ko je šta uradio, kako se pripremao, gdje je ko šta izjavio i slično. Očekivano, i ja sam uzeo malo vremena da se utisci slegnu prije nego što napišem novu kolumnu Ciao, Italia.
Kada su se izvukli parovi baraža, bio sam istovremeno i sretan i tužan. Da bi se moja reprezentacija plasirala na Svjetsko prvenstvo, to je značilo da se Italija po treći put zaredom neće kvalifikovati. S druge strane, bio sam sretan jer sam vjerovao da i BiH i Italija mogu proći svoje prve prepreke u polufinalu baraža (Wales i Sjevernu Irsku) te da bih u svom gradu ponovo mogao gledati najbolje italijanske igrače – one koje svake sedmice gledam na TV-u.
Na dan utakmice zezao sam se sa suprugom govoreći da je za mene rezultat u svakom slučaju win-win situacija. Ako Bosna prođe – bit ću presretan. Ako izgubimo – neće mi biti toliko krivo jer je ipak prošla Italija. Naravno, čim je utakmica počela, navijao sam svim srcem da prođe Bosna i Hercegovina.
Svi znamo rezultat i vjerujem da će, dok god živi ova generacija ljudi koja je pratila utakmicu – i sa naše, i sa italijanske strane – znati u pola noći ko je uspješno, a ko neuspješno realizovao jedanaesterce. Krajnjih 4:1 na penalima, nakon 1:1 poslije 120 minuta, značilo je da Italija po treći put zaredom neće učestvovati na najvećoj fudbalskoj smotri.
Paradoksalno je i pomisliti da Italija od 2006. godine nije odigrala nijednu utakmicu nokaut-faze Svjetskog prvenstva, s obzirom na to da su i 2010. i 2014. ispadali u grupnoj fazi. Tako jedan Pio Esposito, rođen 2005. godine, nikada nije gledao svoju reprezentaciju u završnici Mundijala.
Vrhunac italijanskog fudbala
Krenimo redom. Početak pada italijanskog (rimskog) carstva desio se na samom vrhuncu – 2006. godine, osvajanjem četvrte titule prvaka svijeta u Berlinu. Da je neko tada rekao Italijanima da će nakon toga odigrati svega šest utakmica na narednim Mundijalima, vjerovatno bi rekli da je lud.
Upravo tada, u Rimu, izricala se presuda Lucianu Moggiju i ostalim visokim funkcionerima Juventusa u aferi poznatoj kao Calciopoli, kasnije i Farsopoli. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća Italija je važila za najjaču ligu na svijetu – sva krema svjetskog fudbala igrala je u Serie A.
Juventus, Inter, Milan, Roma, Lazio, Parma, Fiorentina, pa čak i „manji“ klubovi poput Barija, Brescie i Leccea imali su igrače koji su mogli igrati u bilo kojem klubu iz liga petice.
U sezoni 2002/03. u polufinalu Lige prvaka bila su tri italijanska kluba – Milan, Inter i Juventus. Finale su igrali Milan i Juventus, a pobjedu je odnio Milan nakon boljeg izvođenja penala.
Finale Svjetskog prvenstva 2006. između Italije i Francuske igralo je čak osam tadašnjih igrača Juventusa: Buffon, Zambrotta, Cannavaro, Camoranesi, Del Piero, Trezeguet, Vieira i Thuram.
Milan je još dva puta 2000-ih igrao finale Lige prvaka protiv Liverpoola, uz po jednu pobjedu i poraz. Sastav Milana (Dida, Cafu, Nesta, Stam, Maldini, Gattuso, Pirlo, Seedorf, Kaká, Shevchenko i Crespo) jedan je od najmoćnijih timova svih vremena.
Sve ovo navodim da bih pokazao koliko je Serie A tada bila moćna – vjerovatno čak i moćnija od današnje engleske Premier lige.
Od 1988. do 2000. godine, u deset od jedanaest finala Kupa Uefa (sadašnje Evropa lige) igrali su italijanski klubovi, a čak četiri puta gledali smo potpuno italijanska finala. Pehare su osvajali Napoli, Juventus (dva puta), Inter (četiri), Parma (dva).
Calciopoli
Calciopoli, odnosno Farsopoli, donio je presudu koja je praktično uništila italijanski fudbal. Od tog dana Italija se još uvijek nije u potpunosti oporavila, a pravo je pitanje hoće li se ikada vratiti na staze stare slave. Presudom su Juventusu oduzete titule iz 2005. i 2006. godine (titula iz 2006. dodijeljena je Interu, koji je završio drugi, dok je 2005. ostala bez prvaka – mnogi tvrde zato što je Inter završio treći, a Milan drugi). Osim toga, Juventus je izbačen u Seriju B, gdje je sezonu započeo s minus 30 bodova, kasnije smanjenih na minus 11.
Naravno, većina igrača Juventusa tada je digla sidro i za smiješne cifre prešla u druge klubove. Najviše je, gle čuda, profitirao Inter, koji je doveo Ibrahimovića i Vieiru. Thuram i Zambrotta otišli su u Barcelonu, Cannavaro u Real Madrid, i tako redom. U Juventusu je ostalo tek šest ikona: Del Piero, Buffon, Nedvěd, Trezeguet, Camoranesi i tada mlada, nadolazeća zvijezda Chiellini.
Čitava priča o „namještanju utakmica“ započela je tako što su italijanski javni tužioci dobili dojavu – navodno od napuljske ozloglašene mafijaške organizacije Camorre – da postoji grupa elitnih sudija, takozvana „Rimska grupa“, koja odlučuje kako i kome će suditi utakmice, te da su veliki klubovi sa sjevera Italije umiješani u te radnje.
Tokom dvije godine, italijanski tužioci preslušavali su telefone visokih fudbalskih operativaca, te su iz mase od oko 250.000 telefonskih razgovora izdvojili one Juventusa i njegovog sportskog direktora Luciana Moggija, tada najmoćnijeg sportskog direktora u Italiji – čovjeka koji je izgradio tako dominantan Juventus.
Utvrđeno je da se Moggi redovno čuo sa šefom sudijske organizacije, da se povremeno žalio na određene sudije, a nekada ih i hvalio. Ništa neobično za to vrijeme, jer su isto radili i drugi klubovi. Prekretnica je bio jedan telefonski razgovor nakon utakmice Reggina – Juventus, koju je Juventus izgubio 1:0, a u kojoj su mu poništena dva gola. U razgovoru je Moggi, očito u šali, rekao da je glavnog sudiju Paparestu zaključao u svlačionicu – iako se igralo u gostima. Optužnica je otišla toliko daleko da je Moggi na osnovu tog poziva bio optužen čak i za otmicu.
Na samom suđenju ispostavilo se da se Moggi šalio, što je priznao i sudija Paparesta. Istovremeno, više od 20.000 snimaka u kojima se čuo tadašnji predsjednik Intera Massimo Moratti misteriozno je nestalo, pa nikada nije utvrđeno da li je Inter bio umiješan. Vrijedi napomenuti da je predsjednik italijanskog Telekoma, Marco Tronchetti , ujedno bio i CEO Pirellija, kompanije u vlasništvu upravo Massima Morattija. Vjerovatno je i to razlog zbog kojeg su se mogli prisluškivati Juventus i Milan, dok su snimci u kojima se spominjao Inter praktično nestali preko noći.
Ti snimci su se ponovo pojavili tek 2010. godine, ali je u Italiji zakon takav da nakon pet godina nastupa zastara, pa se postupci više nisu mogli procesuirati. Po istom principu, i Luciano Moggi je oslobođen nakon što je prvobitno bio osuđen na pet godina zatvora. Posebno je porazno što je suđenje, koje je zbog obima optužnice trebalo trajati najmanje dvije godine, završeno za rekordne dvije sedmice – s katastrofalnim posljedicama za italijanski fudbal, a ponajviše za Juventus.
ItalJuventus
Riječi koje je Moggi izgovorio prilikom podnošenja ostavke danas ponovo pune italijanske novine:
„Mislili su da su ovim činom uništili Juventus, a zapravo su uništili italijanski fudbal.“
Činjenica je da bez jakog Juventusa nikada nije postojala ni jaka Italija. U gotovo svim osvajanjima svjetskih i evropskih trofeja okosnicu reprezentacije činili su igrači torinskog giganta. Pored generacije iz 2006. godine, i 1982. titulu su nosila šestorica Juventusovih igrača:
Dino Zoff , Antonio Cabrini, Claudio Gentile, Gaetano Scirea, Marco Tardelli (strijelac u finalu), Paolo Rossi (napadač – Zlatna kopačka i Zlatna lopta)
A 1934. godine čak devetorica igrača iz Juventusa nosila su dres Italije. Na posljednjem Evropskom prvenstvu, osvojenom 2021. godine, ključni igrači bili su Chiellini, Bonucci i Chiesa.
Milan i Inter su tradicionalno davali manji broj reprezentativaca jer su više težili kupovini stranih igrača nego razvoju domaćih. Juventus je, kao klub za koji navija najveći broj Italijana, uvijek dovodio najtalentovanije italijanske fudbalere iz svih krajeva zemlje.
Danas je, nažalost, situacija potpuno drugačija. U trenutnom sastavu Juventusa igraju uglavnom ispodprosječni domaći igrači. Reprezentativci su Locatelli, Gatti i Cambiaso, pri čemu posljednja dvojica nisu u naročitoj formi, ali i dalje dobijaju pozive u reprezentaciju – isključivo zbog nedostatka kvalitetnijih rješenja.
Ekonomska kriza
Na prelazu u 2000-e godine vlasnici italijanskih klubova bili su milijarderi: Juventus – porodica Agnelli, Milan – Silvio Berlusconi, Inter – Massimo Moratti, Parma – Tanzi Parmalat, Roma – Franco Sensi, Lazio – Sergio Cragnotti. Kada je Italiju pogodila ekonomska kriza, većina njih zapala je u ogromne dugove, doživjela bankrote i bila primorana prodati klubove.
Jedini klub koji je ostao u rukama iste porodice, već više od 100 godina, jeste Juventus, i to kroz porodicu Agnelli. Ipak, veliko je pitanje koliko je trenutni poglavar porodice, John Elkann, zaista zainteresovan za sudbinu kluba. Iako redovno prisustvuje utakmicama, njegova djela to baš i ne potvrđuju.
Početak 2000-ih i globalna ekonomska kriza snažno su uzdrmali čitav svijet, a posebno italijanske moćne vlasnike, koji su – htjeli ili ne – morali prodati svoje skupocjene igračke. Milioni navijača pomenutih klubova nadali su se da će novi vlasnici nastaviti istim putem, ali u većini slučajeva radilo se o investicijskim fondovima i bankama, čiji je osnovni cilj bio smanjenje troškova i maksimiziranje profita. Najlakši način za to bila je prodaja najboljih igrača.
Danas je Inter u vlasništvu investicijskog fonda Oaktree Capital Management, koji je klub preuzeo nakon što Suning i Steven Zhang nisu mogli vratiti dugove prema tom fondu. Milan je, s druge strane, u rukama investicijskog fonda RedBird Capital Partners, na čijem je čelu Gerry Cardinale koji su nasljedili klub od kineskog biznismena Yonghong Li po istom principu kao i Inter . I to samo po sebi dovoljno govori o stanju italijanskog fudbala.
Infrastruktura
Jedna od tema zbog koje su se Italijani najčešće rugali nama bio je stadion Bilino polje. Stadion izgrađen 1972. godine za potrebe NK Čelik Zenica, na kojem je kao prvi gostovala upravo italijanska Fiorentina i izgubila finale Mitropa kupa, 50 godina kasnije dočekao je najbolje italijanske fudbalere.
Italijanski mediji bili su puni komentara o zahrđalim ogradama, svlačionicama iz prošlog vijeka, lošem terenu i uslovima, dok se pritom zaboravlja činjenica da su stadioni u Italiji odavno u sličnom, ako ne i gorem stanju. Većina italijanskih stadiona izgrađena je za potrebe Svjetskog prvenstva 1990. godine i od tada su, uz minimalna „šminkanja“, ostali praktično nedirnuti.
Dodatni problem predstavlja to što klubovi nisu vlasnici stadiona, već gradske uprave. Izuzeci su Juventus i Udinese – Udinese je renovirao stadion Friuli, dok je Juventus izgradio potpuno novi stadion na mjestu starog Delle Alpi. Juventusov stadion je ujedno jedini u Italiji koji trenutno ispunjava uslove za Evropsko prvenstvo 2032. godine, čiji su domaćini Italija i Turska.
Ostali stadioni su u lošem stanju, uključujući i legendarne objekte poput Meazze (San Siro) i Olimpica, koji zbog atletske staze ne pruža pravi fudbalski ugođaj. Italija je u ozbiljnom problemu i kada je u pitanju organizacija Eura, jer radovi na izgradnji i renoviranju stadiona ne napreduju planiranom dinamikom, pa čak postoji i realna mogućnost da izgube domaćinstvo tog takmičenja.
Stadioni manjih klubova poput Empolija, Leccea, Cagliarija, Luigi Ferrarisa, Bentegodija i Dall’Are većinom su zastarjeli, često s atletskom stazom, i navijačima ne nude ni približan komfor kakav postoji u Njemačkoj ili Engleskoj. Najgore od svega je što, iako se veliki klubovi poput Intera, Milana, Rome i Lazija trude izgraditi nove stadione, nailaze na beskrajne birokratske prepreke i godinama stoje na istoj startnoj poziciji.
Legendarni stadion Diego Armando Maradona u Napulju bio je predmet ismijavanja, ali i ozbiljnih sigurnosnih kritika, naročito kada je Chelsea gostovao Napoliju prije nekoliko godina. Snimci engleskih novinara i navijača natjerali su vlasti u Napulju da barem djelimično renoviraju stadion, za razliku od mnogih drugih klubova čiji su stadioni na nivou Bilinog polja – ako ne i gorem.
Stadion Carlo Castellani proglašen je jednim od najružnijih stadiona na svijetu, a Empoli uprkos tome redovno balansira između Serie A i Serie B. Čak je i Italija prije nekoliko godina ugostila našu reprezentaciju u Ligi nacija upravo na tom stadionu.
Fudbalski savez Italije
Sve prethodno navedeno – Calciopoli, ekonomska kriza, nepostojanje jasnog plana razvoja mladih igrača i katastrofalna infrastruktura – imalo je ogroman uticaj na italijanski fudbal i samu reprezentaciju. Danas stoji veliki znak pitanja nad njihovom budućnošću. Surova realnost je da je Italija postala fudbalski mediokritet.
Spas koji je nudio Roberto Baggio, kroz detaljan plan oporavka italijanskog fudbala na više od 500 stranica, glatko je odbijen od ljudi koji sjede u Fudbalskom savezu Italije. I tu dolazimo do ključnog problema. Ljudi koji danas upravljaju italijanskim fudbalom uglavnom su prestari, bez ozbiljnog fudbalskog zaleđa i bez stvarnog razumijevanja igre. Na Apeninskom poluotoku, koji je iznjedrio nebrojene fudbalske legende, ključne pozicije drže ljudi koji sa fudbalom imaju malo ili nimalo dodirnih tačaka.
Gabrielle Gravina je, pod pritiskom ministra sporta, podnio ostavku, ali kao njegovi mogući nasljednici ponovo se spominju imena nepoznata široj fudbalskoj javnosti. Najozbiljniji kandidat je Giovanni Malagò, dosadašnji predsjednik Italijanskog olimpijskog komiteta, koji se u mladosti bavio futsalom (!?). Iako je uradio odličan posao u olimpijskim sportovima u Italiji, opravdano se postavlja pitanje: da li je čovjek od 67 godina idealan izbor za renesansu italijanskog fudbala? Ili su to, možda, mogli biti Del Piero, Maldini, Baggio ili Totti?
Pokušaji „mazanja očiju“ javnosti kroz tehničke uloge Buffona ili Bonuccija u strukturama reprezentacije nisu donijeli nikakav stvarni pomak. Ni oni sami, u ovako trulom sistemu, nisu mogli učiniti više. Posebno je upitna i odluka da selektorska pozicija pripadne Gennaru Gattusu.
Igračke nedostatke Italije tokom prethodnih desetak godina donekle su prikrivali veliki selektori poput Contea, Mancinija i Spallettija (iako je ovaj posljednji podnio ostavku nakon teškog poraza od Norveške rezultatom 3:0). Kada je Gattuso imenovan selektorom, čitava italijanska javnost bila je u šoku. Čovjek koji nije napravio ništa značajno u Milanu, Napoliju, Valenciji, Marseilleu, pa ni u svom posljednjem angažmanu u splitskom Hajduku – gdje, uprkos najlošijem Dinamu u posljednjih 15 godina, nije uspio osvojiti titulu – nagrađen je mjestom selektora Italije.
Njegovo taktičko neznanje jasno se vidjelo u meču protiv naše reprezentacije. Počeo je utakmicu s istim igračima kao protiv Sjeverne Irske, iako je bilo evidentno da Politano ne može igrati poziciju wing-beka jer to nije njegova prirodna uloga. Mladi Palestra, koji upravo tu poziciju igra u Cagliariju, sjedio je na klupi, da bi u drugom poluvremenu postao najbolji igrač Italije.
Također, bilo je očigledno da je Pio Esposito daleko opasniji napadač od Reteguija. Šlag na tortu desio se kada je Italija ostala s igračem manje nakon isključenja Bastonija, vodila 1:0, bila sabijena u posljednjih 30 metara vlastitog gola i tražila spas u kontrama. U tom trenutku Gattuso uvodi Pija Esposita umjesto Keana – iako je Kean daleko brži i pokretljiviji, dok su jedine šanse Italije bile brze tranzicije protiv sporijih bosanskohercegovačkih igrača. Mnogo smislenija opcija bio bi ulazak Raspadorija, a izmjena Locatellija za Cristantea bila je ravna pucanju sebi u noge.
Naravno, lako je biti general poslije bitke, ali neke odluke koje nikome na stadionu nisu bile jasne teško se mogu opravdati. One ne idu u prilog legendarnom igraču Milana, koji će mlađim generacijama, po svemu sudeći, ostati upamćen kao loš trener, a ne kao vrhunski i požrtvovan fudbaler.
Rješenje krize
Da bi se Italija izvukla iz svega navedenog i da joj se ne bi ponavljali isti scenariji posljednjih 10 do 15 godina – neodlasci na Svjetska prvenstva, ispadanja klubova u Evropi od predstavnika Turske, Belgije, Portugala, Holandije i drugih – potrebno je odmah početi sa rješavanjem problema.
Potpuna rekonstrukcija Fudbalskog saveza, uz imenovanje ljudi sposobnih da upravljaju italijanskim fudbalom i dovođenje fudbalskih legendi koje imaju autoritet i čiji se glas poštuje.
Postepeno rješavanje infrastrukturnih problema, kako u Serie A, tako i u Serie B.
Rekonstrukcija profesionalnih liga, smanjenje Serie A na 18 klubova, smanjenje Serie B, te reorganizacija Serie C u četiri regije uz pojednostavljivanje sistema play-offa i baraža.
Klubovi bi trebali imati razvojne timove u Serie C, kako bi se mladi igrači postepeno uvodili iz Primavere u seniorski fudbal.
Reforma omladinskog fudbala i uvođenje restrikcija za strane igrače, uz jasnu prednost domaćih, te pravilo da klubovi u Serie A moraju imati barem jednog U21 italijanskog igrača na terenu.
Ovo su, na papiru, relativno male korekcije koje ne zahtijevaju godine čekanja i koje bi se mogle implementirati već od sljedeće sezone. Pitanje je samo da li je šteta već prevelika, jer su čitave generacije mladih italijanskih navijača odrasle gledajući neuspjehe reprezentacije i svojih klubova.
Mnogi me pitaju kako još uvijek mogu gledati italijanski fudbal – utakmice poput Genoa – Udinese, Verona – Cagliari i slično. Uvijek im odgovorim da Italijani imaju nešto posebno – fudbalsku strast kakva se ne viđa svuda. Njihovi navijači i dalje su među najboljima u Evropi. Igrači još uvijek igraju za klubove koje vole, za koje su navijali od djetinjstva (iako je toga iz godine u godinu sve manje).
Možda i ja pretjerujem. Možda sam samo nostalgičan i ne želim sebi priznati da su Italija i njeni klubovi danas fudbalski mediokritet, u rangu Turske, Holandije ili Portugala (bez ikakve namjere da nekoga uvrijedim). Ipak, nadam se da ću jednog dana ponovo dočekati da se engleski, španski i njemački klubovi pribojavaju duela s Juventusom, Interom, Milanom, Romom i Napolijem, te da će italijanska reprezentacija ponovo biti strah i trepet za Njemačku, Španiju, Englesku, Brazil i Francusku.
Do tada, mogu im samo poručiti:
Ciao Italia, in bocca al lupo!
Piše: Mirnes Zukić
