Inter je ispao iz Lige prvaka.
Ne od Real Madrida.
Ne od Bayerna.
Ne od Manchester Cityja.
Od Bodø/Glimta. Ponovo poraz 2:1, ukupnih 5:2.
Napoli, kao prvak Italije, ispao je već u grupnoj fazi i završio na sramotnom 30. mjestu.
Sinoć ponovo poraz. Ponovo nemoć i prizemljenje. Ponovo osjećaj da italijanski prvak izgleda veliko samo unutar vlastitih granica.
I tu počinje neprijatno pitanje:
Je li Serie A precijenjena?
Inter – dominacija bez evropske težine
U Italiji djeluju moćno. Kontrolišu tempo, lome protivnike strpljenjem, kažnjavaju greške i imaju širinu rostera kakvu ostali italijanski klubovi teško mogu pratiti.
Ali Evropa traži nešto drugo. Traži brzinu, intenzitet, mentalnu i fizičku spremnost na ritam koji ne prašta ni sekundu slabosti.
Protiv Bodø/Glimta Inter je izgledao sporije, mekše i ranjivije — kao tim koji nije navikao da mu neko oduzme dah direktnim i agresivnim fudbalom.
Pet primljenih golova u dvomeču nije nesreća niti slučajnost. To je ogledalo prilagodbe modernom fudbalu — ili njenog izostanka.
A šta je s ostalima?
Večeras Juventus i Atalanta jure ozbiljan zaostatak — mnogo teži, barem na papiru, od onoga što je Inter imao sinoć.
Juventus mora nadoknaditi minus od 5:2 protiv Galatasaraya. Turski prvak ogolio je sve slabosti torinskog kluba, a visoki presing i agresija, predvođeni Victorom Osimhenom koji je presingom sam donio tri gola koja su Juventus ostavila bez odgovora.
Atalanta protiv Borussije Dortmund ima minus od 2:0 i realno malo ko im daje ozbiljne šanse da preokrenu rezultat u svoju korist.
Oba zadatka djeluju teže nego što bi italijanski navijači željeli priznati.
Ako i oni pokleknu, Italija bi mogla ostati bez ozbiljnog evropskog predstavnika ranije nego što priliči ligi koja sebe naziva taktički najsofisticiranijom u Evropi. Ako ispadnu i Atalanta i Juventus — a velike su šanse — to bi bio prvi put da u osmini finala Lige prvaka nema italijanskih klubova. Posljednji put to se desilo u sezoni 1987/88, kada je Real Madrid izbacio Maradonin Napoli u šesnaestini finala tadašnjeg Kupa šampiona.
I onda pitanje više nije provokacija.
Onda je realnost.
Živi li Serie A od nostalgije?
Možda i dalje volimo Serie A zbog nečega što nema direktne veze s trenutnim kvalitetom.
Zbog uspomena.
Zbog vremena kada su Del Piero, Maldini, Totti i Nedved definirali evropski fudbal.
Zbog punih tribina i fanatičnih navijača na curvama.
Zbog emocije igrača prema dresu, gradu i historiji.
Serie A i dalje ima jednu od najljepših fudbalskih kultura na svijetu. I dalje ima strastvene navijače i derbije koji nose težinu decenija.
Ali kultura nije isto što i konkurentnost.
Realnost boli
Engleska liga diktira tempo. Kada klub koji ispada iz Premier lige zaradi više od TV prava nego prvak Italije, onda je razlika jasna.
Španci i dalje znaju kako se osvaja Evropa. Real Madrid i Barcelona ostaju giganti, dok Sevilla i Atletico Madrid redovno dolaze do završnica barem jednog evropskog takmičenja.
Njemački klubovi fizički melju. Rastu iz godine u godinu, imaju vrhunsku infrastrukturu, najposjećenije stadione i najuređenije sisteme funkcionisanja.
A Italija?
Italija analizira, kalkuliše i nada se da će iskustvo nadomjestiti energiju. Kada su nosioci igre fudbaleri poput Luke Modrića (40), Henrikhа Mkhitaryana (37), Nemanje Matića (37) i Pedra (38), čiji je zenit karijere davno prošao, a mnogi drugi iskusni igrači Italiju vide kao ligu za završnicu karijere, onda se moramo ozbiljno zapitati gdje je budućnost.
Italija će gotovo sigurno izgubiti dodatno mjesto u Ligi prvaka, pa će naredne sezone samo četiri kluba igrati grupnu fazu. Čast u Evropi ostaju da brane Roma i Bologna u Evropskoj ligi te Fiorentina u Konferencijskoj ligi.
Inter je ispadanjem izgubio oko 65 miliona eura potencijalnih prihoda i postavlja se pitanje hoće li klub morati prodavati jednu od zvijezda kako bi stabilizovao finansije.
Zato Interov pad protiv Bodø/Glimta, kluba iz grada koji bi sa svim svojim stanovnicima mogao stati na stadion Giuseppe Meazza — i da pritom ostane još mjesta — nije samo eliminacija.
To je alarm.
Ako večeras Juventus i Atalanta ne naprave čudo, sezona će ostati upisana kao još jedan dokaz da je razlika između domaće dominacije i evropske relevantnosti veća nego što želimo priznati.
Zaključak
Možda Serie A nije slaba.
Možda je samo sporija od modernog fudbala.
Možda je i dalje volimo ne zbog onoga što jeste, nego zbog onoga što je nekad bila.
I to nije sramota.
Ali jeste istina.
Ciao, Italia.
Piše: Mirnes Zukić
