U Torinu ove nedjelje ne gostuje samo Napoli – na Allianz stadion vraća se Antonio Conte.
Na spomen Antonija Contea nijedan navijač Juventusa neće ostati ravnodušan. Većina će reći da je izdajica, neki će u njemu pronaći i krivca za današnje stanje u kojem se nalazi Juventus, a pojedini su išli toliko daleko da su tražili da mu se skine zvijezda sa Allianz stadiona (na stadionu Juventusa postavljeno je 50 zvijezda s imenima najznačajnijih igrača u historiji kluba, a jedna od njih je i Conteova).
No, krenimo redom.
Antonio Conte rođen je 1969. godine u Lecceu, na samom jugu Italije. Tu je započeo igračku karijeru u lokalnom Lecceu, a 1991. godine prešao u Juventus i ostao do kraja igračke karijere 2004. godine, kada ga je Fabio Capello praktično poslao u prisilnu penziju jer Conte nije želio igrati ni za jedan drugi klub osim Juventusa. Kao igrač bio je vatren, požrtvovan, pravi ratnik na terenu. Gospodario je veznim redom Juventusa punih 13 godina, dugo bio kapiten i simbol jedne od najsnažnijih generacija kluba. Osvojio je sve što se moglo osvojiti s Bianconerima i s pravom stekao status legende Juventusa.
Trenersku karijeru počeo je graditi u niželigaškim klubovima – Arezzu, Bariju, Atalanti i Sieni – da bi 2011. preuzeo užarenu klupu Juventusa i započeo jednu od najvećih dominacija u historiji italijanskog fudbala.
Godinu ranije Andrea Agnelli postao je predsjednik Juventusa, doveo Beppea Marottu na mjesto sportskog direktora, a dolaskom Contea i otvaranjem novog stadiona udareni su temelji Juventusa koji je vladao Italijom narednih devet godina.
Conte je vratio pomalo zaboravljenu formaciju 3-5-2 i stvorio neprobojnu odbranu poznatu kao BBBC (Buffon, Barzagli, Bonucci, Chiellini). Te sezone srušio je favorizovani Milan i završio prvenstvo bez poraza (23 pobjede, 15 remija). Juventus je tada izgledao baš kao Conte na terenu – borben, rastrčan i gladan. Naredne dvije godine Juventus je osvojio još dva Scudetta, ali je izostao iskorak u Evropi.
Na kraju se posvađao s upravom i izrekao čuvenu rečenicu:
“Ne možete jesti u restoranu od 100 eura sa 10 eura u džepu.”
Njegov nasljednik Allegri nastavio je osvajati titule, ali i napravio evropski iskorak, što je dodatno podgrijalo narativ da je ekipa ipak bila kvalitetnija nego što je Conte tvrdio.
Conte je čovjek s kojim nikada ne možete biti na sredini – ili ste 100% s njim ili 100% protiv njega. Igrači ga opisuju kao trenera koji stalno traži maksimum, zbog čega često dolazi do sukoba i kratkih boravaka u klubovima.
U Torinu su ga počeli prezirati kada je preuzeo reprezentaciju, a zatim i Inter. Scene s utakmice bez publike tokom pandemije, kada su se Conte i Agnelli međusobno vrijeđali, ostale su simbol raspada odnosa. Već naredne sezone Conte je s Interom prekinuo devetogodišnju dominaciju Juventusa – dominaciju koju je upravo on započeo.
Odnos se djelimično smirio odlaskom Agnellija, Nedveda i Paraticija. Giuntoli je pokušavao obnoviti vezu s Conteom, ali na kraju je Juventus izabrao drugog trenera, a Conte otišao u Napoli i odmah osvojio Scudetto.
Tu dolazimo do ključnog pitanja – šta bi bilo da je Conte preuzeo Juventus? Mnogi navijači vjeruju da bi sezona izgledala drugačije, ali isto tako smatraju da je svojim izborima zatvorio vrata povratku.
Možda je baš ostankom u Napoliju završio svoju priču s Juventusom.
Na kraju jedan komentator je rekao za njega:
“Neki treneri vode utakmice.
Antonio Conte vodi bitke.
A Torino to zna bolje od bilo koga”
Piše: Mirnes Zukić
