Već par dana se nagovaram da napišem članak o ovom fudbalskom klubu i vjerovatno bi i ostalo na tome da me nisu „natjerali“ njihovi prvi 45 minuta protiv Lazia u Rimu, gdje su otpuhali domaćine sa 0:2 (promašili penal za 0:3) i pokazali fantastičnu, pomalo nekarakterističnu igru za jedan italijanski klub.
Klub osnovan davne 1907. godine prošao je sve što italijanski fudbal zna da bude – uspone, padove, slavu i zaborav.
Como je u prošlosti znao igrati protiv najvećih, biti stabilan član Serie A, ali je isto tako znao nestajati u finansijskim problemima, administrativnim padovima i borbama za goli opstanak, zbog čega ga često zovu najtvrdoglavijim italijanskim klubom svih vremena.
Prvi put je zaigrao u Serie A 1949. godine i odmah u prvoj sezoni završio na šestom mjestu, rame uz rame sa velikim Torinom. Imao je još povremene izlete u Serie A, ali i ispade u Serie C, da bi 1984. godine ne samo izborio povratak u elitu, već i vezao pet godina boravka u njoj. Ponovo ga se sjećamo početkom 2000-ih, kada je igrao najviši rang, a onda nakon ispadanja u sezoni 2002/03 godinama lutao nižim ligama, preživljavajući između brojnih bankrota i pokušaja povratka na fudbalsku mapu.
Ključni momenat, bez kojeg vjerovatno ne bih ni pisao ovaj tekst, desio se 2019. godine, kada je klub dobio nove vlasnike – braću Hartono iz Indonezije. Milijarderi koji su bogatstvo stekli na tržištu cigareta, a kasnije postali vlasnici BCA – Bank Central Asia, najveće privatne banke Indonezije, zatim elektronskog giganta Polytron i Sent Entertainmenta, multinacionalne kompanije za medije i zabavu preko koje kontrolišu i sam Como.
Za razliku od mnogih milijardera koji „svoje“ klubove doživljavaju kao igračku, Hartono braća su imali viziju i strpljenje. Cilj je jasan – „pretvoriti Como u prvu destinaciju sportskog turizma na svijetu“. Braća koja su mogla kupiti maltene bilo koji klub na svijetu, odlučila su se baš za Como, dijelom i zbog takozvanog „Clooney efekta“ (George Clooney ima dom upravo na obali jezera Como). Ideja je jednostavna: poznate filmske, muzičke i druge zvijezde, kao i brojni turisti koji posjećuju najljepše jezero u Italiji, da za vikend pogledaju i utakmicu lokalnog kluba. Como nudi luksuzni „pre-match hospitality“ – domaća vina, šampanjce i gurmanski meni uz obalu jezera, a stadion je gotovo uvijek rasprodan.
Simbol tog novog Coma postaje jedno ime – Cesc Fàbregas. Nekadašnji dirigent Arsenala i Barcelone, čovjek Lige šampiona i najvećih pozornica, stigao je na jezero u zalasku karijere. Mnogi su njegov dolazak vidjeli kao romantični epilog jedne velike fudbalske priče. Ali za Fàbregasa, Como je bio početak – a ne kraj.
Najprije kao igrač, zatim kao mentor, a danas kao trener i lice projekta, Fàbregas je u klub donio filozofiju igre koja savršeno odgovara okruženju: smirenost, kontrolu i inteligenciju. Njegov Como želi igrati fudbal koji se gleda, a ne samo boduje – potpuna suprotnost njegovom rivalu iz prošlog kola, Allegriju. U ligi poznatoj po taktičkom oprezu, Como pokušava biti drugačiji – hrabar, tehnički i moderan. Klub ne dovodi zvijezde niti se razbacuje basnoslovnim ciframa, već dovodi mlade igrače s potencijalom da postanu zvijezde. Najpoznatije ime trenutno je Nico Paz, koji iz kola u kolo oduševljava fudbalsku javnost svojim igrama i upravo dok ovo pišem postiže svoj drugi gol na večerašnjoj utakmici (0:3 za Como).
Como je pobrao simpatije neutralnih ljubitelja fudbala, a stadion „Giuseppe Sinigaglia“, smješten na obali najljepšeg jezera u Italiji, iz kola u kolo puni se ljudima iz Amerike, Azije i ostatka Evrope. Možda po prvi put u historiji ovog gradića, mnogi ne dolaze samo zbog ljepote jezera, već zbog ljepote igranja najvažnije sporedne stvari na svijetu – njegovog veličanstva, fudbala.
Piše: Mirnes Zukić
