Postoji trenutak u vremenu, momenat kada smo svi na nekoj granici da možemo nešto izgubiti. I nije jednako, i ne može biti jednako kada izgubite nešto što imate i posjedujete kao kada izgubite ono što je dio vas. Neuporedivo je.
Zenica je u tom trenutku već neko vrijeme, očuvanja nečeg što nije važno jer je naše nego jer je dio nas. I zato priča o Čeliku odavno nije tek jedna sjajna sportska priča, o kojoj se može i treba snimiti film, priča o ponosu Zenice i ljubavi i žrtvi Robijaša je politička, identitetska i duboko društvena priča, sviđalo se to nekome ili ne.
Jer, u Zenici, i za Zenicu Čelik nikada nije bio samo nogometni ili fudbalski klub. Za sve one kojima je crno-crvena boja na srcu, Čelik i njegove boje izraz su karaktera jednog grada, crno-crvene Z(j)enice. Izraz su i one njegove industrijske grubosti, zabrinute radničke šutnje, tvrdoglavog gotovo kamenog ponosa i unutrašnje discipline. Čelik je simbol Zenice koja se ne uljepšava, ne dodvorava i ne odustaje, one Zenice koja zna ko je i kakva je, čak i kada joj drugi objašnjavaju da bi trebala ili se čak drznu kazati kako bi morala biti nešto drugo.
Posljednjih godina simbol Zenice nije bio napadan frontalno, napadi na ponos svih Zeničana bili su daleko sofisticiraniji. Tiši. Najčešće umotani u priče o modernizaciji, racionalizaciji, reorganizaciji i nekim „novim vremenima“.
Bili su to svojevrsno pokušaji da se identitet relativizira, razvodni i rasplini, da se pretvori u brend bez suštine. Bez duše. Da se Čelik svede na jedan projekat a ne davno etablirani brend i simbol Zenice, a da se Zenica kao dom Robijaša i crno-crvenih svede na geografsku odrednicu.
U takvim vremenima, Robijaši nisu željeli da budu samo navijači, odlučili su postati relevantan društveni, možda i politički subjekt – ne stranački, kako će mnogi pomislitix nego suštinski, onaj subjekt koji ima moć da ga se pita, i da se bez njega ne mogu donositi odluke. Jer braniti identitet u društvu koje te uči da je identitet smetnja, svakako jeste politički čin.
Odbiti da pristaneš na brisanje memorije, prošlosti i historije, odbiti da se dokine identitet i jeste politička odluka. Stajati uz svoje, kada ti govore da je to neracionalno, jeste ideološki stav, a biti spreman sve žrtvovati za ono što je ne tvoje, nego dio tebe, čin ue najvišeg patriotizma i odanosti.
Robijaši su u tim godinama bili neugodni, a naprosto trebali su i morali biti. Nisu mogli i nisu željeli da se uklapaju u narativ poslušnosti, nisu željeli da prihvate kada im se prezentuju izrežirane i gotove istine i ne nisu željeli da prihvate logiku prema kojoj se odricanje prezentuje kao napredak. Njihova najveća greška u očima sistema bila je to što su pamtili i što su insistirali da pamćenje ima cijenu ispod koje se ne ide.
Čelik bez Robijaša ne bi bio Čelik. Bio bi samo ime na papiru, bez glasa i bez duše, a druge strane ni Robijaši bez Čelika ne bi bili ono što jesu, jer tribina bez simbola koji se brani postaje samo buka. Zenica je ta treća tačka tog trougla, to je grad koji bez Čelika gubi ogledalo i identitet, a bez Robijaša gubi kičmu, jer Kontra sistema, nije samo navijačka pjesma ove grupe, nego i stvarna prcepcija društvene zbilje.
Zato su udari uvijek išli istovremeno, sa jedne strane udari ma klub išli su kroz strukture, a na tribinu kroz pritiske, dok se na grad išlo taktikom uvjeravanja da više nije važno i da ne mogu i neće doći bolji dani. “Prodavala” se priča kako se može bez emocije, bez prošlosti, bez identiteta i bez stava. A čovjek koji pristane na to, pristao je na vlastito smanjenje. Sebe. I svega onoga čega je dio i šta je njegov dio.
Članstvo u Robijašima danas nije folklor. Nije nostalgija niti navijački hir, to je jasno svrstavanje i odgovor na pitanje hoćeš li biti dio mase koja šuti ili manjine koja nosi teret. Hoćeš li pristati da ti drugi oblikuju identitet ili ćeš učestvovati u njegovoj odbrani.
Čelik, Zenica i Robijaši nisu tri odvojene priče. To je ista priča ispričana na tri jezika: sportskom, gradskom i ljudskom. Kada jedna pukne, pucaju sve. Kada se jedna brani, brane se sve.
Ova kolumna nije poziv na fudbalsku romantiku, iako priča i borba Robijaša za Čelik i Zenicu ne samo da je romantična, ona je naprosto epska. I šteta će biti, kako napisah negdje na početku da ta priča ne dobije i svoju ekranizaciju.
Zenica još uvijek ima svoj identitet, ponajviše zahvaljujući onima koji su još jednom pokazali da su ničiji a kako govori stih još jedne navijačke pjesme – crno i crveno srce je moje, konačno znam i sam, koje je ljubav boje!
