Manchester United nije samo klub. To je simbol generacija, emocija, pobjeda i tragedija.
Klub koji je preživio Minhen, osvojio Evropu, oblikovao epohu i generisao globalnu bazu navijača kakvu rijetko koji sportski kolektiv ima. A danas? Danas je samo sjenka samog sebe.
Više od decenije nakon odlaska sir Alexa Fergusona, Manchester United luta. Ne samo po terenu, već u vlastitom identitetu. S mijenjanjem trenera, sportskih direktora i transfer filozofija, klub je od giganta postao eksperiment.
Treneri dolaze i odlaze, ali problem ostaje isti
David Moyes, Louis van Gaal, José Mourinho, Ole Gunnar Solskjær, Ralf Rangnick, Erik ten Hag… Niz je imena, pregršt različitih stilova, snažnih reputacija i individualnih pristupa. A rezultat? Neprestana nestabilnost. Svaki je pokušao unijeti nešto svoje, ali bez pravih temelja – sve se rušilo, jer svi su donoseći nešto svoje uzimali nešto od Manchestera.
Ten Hag je stigao sa snažnom reputacijom iz Ajaxa, pokušao je donijeti na Old Trafford disciplinu i sistem. Ali povrede, loša kadrovska politika i duboko ukorijenjena nekompetencija unutar struktura kluba spriječili su ozbiljniji iskorak.
Transferi: Milioni bačeni bez strategije
Harry Maguire, Jadon Sancho, Antony, Donny van de Beek, Mason Mount… Popis promašaja je dugačak i skup.
Ali sam novac i nije ključni problem. Problem je vizija. Umjesto da grade tim, United je pokušavao kupovati “zvijezde”, tražeći spas u etiketama, ne u karakteru i kompatibilnosti.
Kao posljedica toga, nastao je tim bez duše. Grupa individualaca koja igra bez ideje, bez povezanosti i bez strasti. Nema vođe. Nema autentičnosti. Samo prazni pokušaji da se probudi nešto što već godinama spava.
Glazeri – tišina iz sjene
Dok navijači vrište za promjenama, porodica Glazer i dalje posmatra klub kao investicioni fond, a ne kao fudbalsku instituciju. Dugovi rastu, stadion propada, a vođenje sportskog segmenta se prepušta ljudima bez vizije i znanja.
Dolazak Jima Ratcliffea i INEOS-a dao je tračak nade. Ali bez potpune rekonstrukcije struktura, bez odstranjivanja toksičnih elemenata unutar kluba, ni najbolji stručnjaci ne mogu podići ono što se sistematski urušavalo godinama.
Šta je ostalo od giganta?
Ostale su tribine. Ostali su navijači. Ostala je historija. Ali istorija ne osvaja trofeje.
Manchester United danas više nije sinonim za titule. Više nije strah i trepet na Old Traffordu. Više nije klub s jasnom fudbalskom filozofijom. To je projekt u rekonstrukciji, ranjen identitet koji traži vlastiti odraz u ogledalu.
Može li se sve popraviti? Može. Ali ne preko noći.
Treba vrijeme, ali još više – hrabrost. Da se povuče crta. Da se zaboravi lažni glamur i krene od temelja. Jer Manchester United ne zaslužuje život u prošlosti. On mora opet postati simbol budućnosti.
Da li su finale Evropske lige, trofej nakon godina suše i energični portugalski stručnjak na klupi prilika za ponovni zalet Đavola, ili samo još jedan izvor sa kojeg se neće napiti, ostaje da vidimo.
