Pobjedom protiv Tuzla Cityja rezultatom 1:2, nogometaši zeničkog Čelika nakon šest godina izborili su povratak u Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Klub koji je prošao težak i trnovit put, krenuvši od najnižeg ranga takmičenja, konačno se vratio tamo gdje po tradiciji, historiji i navijačkoj strasti i pripada – među najbolje bh. klubove.
Dok su scene nakon utakmice u Simin Hanu bile obilježene represijom nad navijačima Čelika, jedna posebna i emotivna priča ostala je pomalo u sjeni svega što se dešavalo. Po kiši, hladnom vremenu i teškim uslovima, utakmicu su zajedno pratili Zvjezdan i Haris Turkić, otac i sin iz Zenice koje cijeli život povezuje ljubav prema Čeliku.
Zvjezdan Turkić poznat je kao jedan od najistaknutijih arhitekata iz Zenice. Osnivač je projektantske kuće AKSA, osnovane 1989. godine, koja je realizovala brojne arhitektonske i inženjerske projekte širom Bosne i Hercegovine i inostranstva. Za svoj rad dobio je dvije nagrade Saveza arhitekata BiH za najuspješnije arhitektonske realizacije, kao i nagradu Grada Zenice za doprinos arhitekturi. Bio je i prvi predsjednik Skupštine Asocijacije arhitekata Bosne i Hercegovine.
Ipak, pored svih profesionalnih uspjeha, jedna ljubav ostala je nepromijenjena cijelog života – ljubav prema Čeliku.
Za 79-godišnjeg Zvjezdana Turkića jučerašnja utakmica imala je posebno značenje. Bio je to drugi put u njegovom životu da uživo gleda kako njegov voljeni klub izborava plasman u najviši rang takmičenja. Prvi put to se dogodilo davne 1966. godine u Borovu kada je zajedno sa svojim ocem Muhamedom pratio ulazak Čelika u Prvu saveznu ligu Jugoslavije.
Tačno šest decenija kasnije, historija se na poseban način ponovila. Ovoga puta, Zvjezdan je sa svojim sinom Harisom svjedočio novom velikom trenutku kluba – povratku Čelika u Premijer ligu BiH. Tri generacije porodice Turkić povezane su istom emocijom, istim klubom i istom strašću koja traje cijeli život.
Zanimljivo je da je i 1966. godine slavlje navijača bilo nezaboravno. Nakon gola Lazovića za vodstvo Čelika od 1:0, navijači su od silnog oduševljenja probili ogradu stadiona, dok ih je tadašnja milicija vodenim šmrkovima vraćala na tribine. Šezdeset godina kasnije, scene iz Simin Hana bile su znatno drugačije i mnogo teže – pojedini navijači Čelika nakon utakmice bili su izloženi brutalnosti i fizičkom nasilju.
Ipak, ono što ni vrijeme ni teški trenuci nisu mogli promijeniti jeste ljubav koju Zenica i njeni ljudi osjećaju prema svom klubu. Zvjezdan Turkić, uprkos svemu što je prošao kroz život, nije izgubio ni emociju ni vjeru u Čelik. I danas je redovan na utakmicama svog kluba, jer za njega Čelik nije samo fudbalski tim – Čelik je dio identiteta, svakodnevnice i života bez kojeg se Zenica ne može zamisliti.
