Kada je u pitanju južnoamerički fudbal, Brazil i Argentina uvijek privlače svu pažnju. To nije mišljenje, to je činjenica. Osvajali su Svjetska prvenstva više puta. Spadaju među najpoznatije i najuspješnije nacionalne selekcije svih vremena, a iznjedrili su i brojne legende igre poput Messija, Maradone, Peléa, Neymara i mnogih drugih. Onda postoje i selekcije koje su tradicionalno tu poput Kolumbije, koje također dobijaju određenu pažnju. Tu je i Urugvaj, koji je osvajao Svjetska prvenstva još prije stotinjak godina, ali je u novije vrijeme imao nekoliko legendi kao što su Luis Suárez i Diego Forlán. Ipak, u posljednje vrijeme rađa se nova sila južnoameričkog fudbala, najveći hit kvalifikacija – Ekvador.
Kad je riječ o Svjetskim prvenstvima, Ekvador se nije uspio kvalificirati na svoju prvu Mundijal sve do 2002. godine. Iako su sudjelovali u kvalifikacijama od 1962. godine, nisu se uspjeli izboriti za nastup sve do kraja devedesetih. Dakle, u suštini, do devedesetih godina, Ekvador nije ništa značio u globalnom fudbalu. Ali devedesetih su se stvari polako počele mijenjati. Nacionalna selekcija se nije kvalifikovala na Mundijal, ali je 1990. i 1998. godine Barcelóna iz Guayaquila izborila finale Copa Libertadoresa, koji je ekvivalent Lige prvaka u Južnoj Americi. Dakle, bilo je znakova da stvari kreću u pravom smjeru. Toliko da je 2008. godine LDU Quito zaista i osvojio Copa Libertadores, pobijedivši Fluminense u finalu, i to šest godina nakon što je Ekvador odigrao svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Čini se da je prekretnica za Ekvador bio upravo period devedesetih. Od 2000-ih nadalje počinjemo viđati ogromne korake naprijed ekvadorskog fudbala. Dolazak Antonia Valencije u Manchester United 2009. godine bio je još jedan veliki uspjeh za Ekvador u tom periodu.
Ekvador se kvalificirao na Mundijal 2002. i 2006. godine, zatim propustio 2010., vratio se 2014., pa opet propustio 2018. što je sasvim normalno jer rast nije linearan. Potom su se kvalificirali na Mundijal 2022. s najmlađom ekipom na cijelom turniru. Međutim, kvalifikacijski ciklus za Mundijal 2026. bio je onaj gdje je Ekvador zaista pokazao svoju snagu. Kampanju su započeli s minus tri boda zbog situacije s igračem imenom Byron Castillo, a unatoč tome završili su na drugom mjestu, odmah iza Argentine, i s najboljom odbranom u Južnoj Americi.
Također vrijedi napomenuti da je ekvadorska liga trenutno druga ili treća po snazi u Južnoj Americi. Jasno zaostaju za Brazilom, ali ne mislim da zaostaju za Argentinom u ovo doba. Ako pogledate rezultate u Copa Sudamericana i Copa Libertadoresu tokom posljednjih pet do šest godina, Ekvador i Argentina bili su prilično izjednačeni.
Ova generacija je jaka i ujedno mlada. Predvodi ih Moisés Caicedo, jedan od najboljih veznih igrača na svijetu. Uz njega su i sjajni igrači poput Williama Pacha iz PSG-a, Joela Ordoneza iz Club Bruggea, Piera Hincapiea te Pervisa Estupiñána iz Milana. Ekvador kao jaka selekcija sada je stvarnost. Pravo pitanje glasi: Kada će prava eksplozija doći?
Prije nego što dođemo do odgovora na to pitanje, moramo shvatiti šta je sve utjecalo na razvoj fudbala u Ekvadoru.
Za to postoje tri glavna razloga. Prvi je utjecaj Dušana Draškovića. Postoji uvjerenje da je upravo on postavio temelje onoga što danas vidimo u Ekvadoru. Dušan Drašković bio je bivši selektor iz Jugoslavije koji je 1988. preuzeo ekvadorsku nacionalnu selekciju i vodio je sve do 1993. U tom periodu nisu se kvalificirali ni na jedan Mundijal, ali on je posadio sjeme. Postavio je temelje koji su Ekvadoru omogućili razvoj kao nogometnoj naciji.
María Belén Arroyo, istaknuta novinarka iz Ekvadora, smatra da je za tih pet godina koliko je vodio selekciju zapravo pokrenuo pravu fudbalsku revoluciju. Postoji opći konsenzus u Ekvadoru da je Dušan bio revolucionar. Stvorio je nacionalnu selekciju koja je inspirirala mnoge mlade da zavole fubdal i postanu profesionalni igrači, posebno one koji dolaze iz područja s visokom razinom siromaštva i bez obrazovnih ili radnih mogućnosti.
1993. godine Ekvador je zaista završio na četvrtom mjestu na Copa Américi, što je bio ogroman trenutak za ekvadorski fudbal.
Drugi razlog je akademija Independiente del Valle. Uzlazna plima diže sve brodove, a del Valle je ta plima. Vrlo vjerovatno je Independiente del Valle danas jedna od top pet ili top deset akademija na svijetu. Pogledajte samo koje su nam igrače dali proteklih nekoliko sezona: Moisés Caicedo, William Pacho, Joel Ordonez, Piero Hincapié, Kendry Páez koji je vrlo talentiran i još se razvija, te Gonzalo Plata koji igra za Flamengo. I još ih ima u dolasku, poput Justina Llame, 17-godišnjeg napadačkog veznog koji je upravo potpisao za Borussiu Dortmund, ili 16-godišnjih blizanaca Edgara i Olgera Quintea koji su upravo potpisali za Arsenal.
Treći razlog usko je povezan s del Valleom pa čak i s Draškovićevim vremenom kao selektora. Naime, ljudi više vjeruju u fudbalsku ekonomiju Ekvadora nego ikad. Više novca dolazi, više novca se ulaže nego ikad. U posljednjih pet godina ekvadorski klubovi generirali su više od 200 milijuna dolara samo od prodaje igrača. To su ogromne cifre za zemlju poput Ekvadora. Zemlja je postala središte talenata i europski klubovi to prate. To također dovodi do toga da sve više Ekvadoraca želi ulagati u tamošnji fudbal. Uz akademije, Ekvadorski savez je također uložio mnogo novca iz FIFA-inog programa u tehničke centre, uključujući i veliki centar u obalnoj provinciji Guayas, kako bi osnažio i mušku i žensku selekciju.
Ukratko, više novca se ulaže, bolja infrastruktura, bolje izviđanje talenata, bolje sve. Tri glavna razloga uspona Ekvadora bili su vizionarski pionir, akademija s izvrsnim rezultatima u posljednjih 20 godina i sve veći novčani tokovi.
Ono što Ekvadoru nedostaje je medijska pažnja. Iako je Ekvador napravio bolje rezultate od Kolumbije u kvalifikacijama za Mundijal, o Kolumbiji se više priča jer imaju bolje napadače: James Rodríguez, Luis Díaz. To su uzbudljivi igrači o kojima ljudi vole pričati i koje vole gledati. Ekvador je bolja ekipa, barem ima bolju odbranu i postizala je bolje rezultate tokom kvalifikacijske kampanje.
Ekvador mora početi razvijati napadače i kreativne igrače. Imaju mnogo dobrih defanzivaca: lijevi bek Pervis Estupiñán, Piero Hincapié, središnji branič koji može igrati i lijevog beka, William Pacho, Joel Ordonez koji je također stoper, Moisés Caicedo koji je defanzivni vezni, možda čak i najbolji defanzivni vezni na svijetu. Ali gdje su napadači? Gdje su desetke? Gdje su dobri krilni igrači? Još uvijek igraju s Ennerom Valenciom kao centarforom. Jedan od boljih krilnih igrača koje su proizveli u proteklih nekoliko godina, Gonzalo Plata, nije taj nivo. To moraju podići na višu razinu. Ekvadoru trebaju sjajni krilni igrači, napadački vezni i centarforovi. Kendry Páez se pokazao kao perspektivan igrač, ali to je samo jedan.
Ekvador u jednom trenutku mora ući na Copa Américu vjerujući da je može zaista i osvojiti. Moraju ući na Mundijal vjerujući da mogu otići daleko. Ne mogu zadržati taj mentalitet male ekipe ako žele napraviti sljedeći korak. To mi je, na primjer, i glavni razlog zašto Japan ne uspijeva napraviti taj korak. Previše poštuju protivnike. Ne vjeruju da su narasli do te mjere da postanu jaka selekcija. Idalje misle da su mali tim, autsajder koji ne može nikoga pobijediti. Ako izvuku neriješeno, sretni su. Moraju promijeniti taj osjećaj vjere, kao što je Maroko imao na Mundijalu 2022. Jesu li bili bolji od svake ekipe koju su pobijedili? Vjerojatno ne, barem ne na papiru, ali nikad nisu odustali. Vjerovali su da mogu pobijediti.
Ekvador je na ovom Svjetskom prvenstvu u grupi s Njemačkom, Obalom Bjelokosti i Curacaom. Zasigurno će predstavljati najvećeg konkurenta Njemačkoj za prvo mjesto, a vidjet ćemo koliko mogu dalje u turniru. Dokle god stigli, jedno je sigurno: Ovo je selekcija čiji uspon traje i trajat će još, a hoće li postati nacija koja može zaprijetiti samom vrhu u budućnosti, ostaje da vidimo.
