Postoje noći koje ne donesu samo pobjedu. Donesu vjeru. Donesu razlog da se ponovo okreneš reprezentaciji, da joj oprostiš ranije padove i da opet povjeruješ da ova zemlja može disati kao jedno.
Cardiff je bio upravo takva noć.
Na stadionu Cardiff City Stadium, protiv nezgodne selekcije Welsa, Bosna i Hercegovina nije odigrala savršenu utakmicu. Usudio bih se reći kako smo u prvih sat vremena bili svjetlosnim godinama daleko od toga.
Nije bilo do šezdesete minute u Cardiffu fudbala sa naše strane. Ali bilo je grešaka, nervoze, trenutaka kada se činilo kako će nas vlastiti strahovi ponovo izdati. I upravo zato ova pobjeda ima težinu veću od tri boda ili prolaska dalje, do izvora. Jer ovo je pobjeda karaktera.
Kada je bilo najteže, kada su se lomile utakmice i živci, ukazao se dijamant, zasijao najljepŝim sjajem i vratio vjeru i nadu. Zasijao je naš dijamant, ali iskočili su pojedinci koji su odbili da padnu. Desetine sprinteva Dedića, bravure i hrabrost Alajbegovića, lucidnost Muharemovića i beskompromisna požrtvovanost Katića. Sve to imalo je udio u pogotku Edina Džeke, de facto najboljeg kojeg smo ikada imali.
Ermedin Demirović bio je večeras na ivici, na rubu da nakon pronašaja u igri i jedanaesterca koji nije iskoristio ponese etiketu tragičara, ali fudbal je često priča o iskupljenju. A njega je na neki način i za sebe i za Ermedina donio čovjek između stativa, naš Nikola Vasilj. Golman koji je prethodno kiksao, imao je hrabrosti, ostao je prisutan, koncentrisan i u penal drami postao je heroj. To rade veliki. Ne oni koji ne griješe, nego oni koji se nakon greške usprave.
Ali, mora se odvojiti trenutak da se spomene mladić koji pravi razliku. On je jedan od onih koji ulaze u kolektivno pamćenje. Mladi Alajbegović. Hladan, miran, precizan, drzak i hrabar. Toliko dobrog o njemu jednome, golobradom mladoću i nadolazećem superstaru ne samo našeg nego i evropskog fudbala. Lopta na kreču, a na još uvijek krhim leđima našeg Kerima težina cijele nacije. I on ne drhti. On ne razmišlja o posljedicama. On pogađa. I time ne donosi samo pobjedu – nego najavljuje generaciju koja dolazi bez straha.
I sada, kada je Cardiff iza nas, pred nama je nova priča. Novi izazov. Novi test naše vjere.
U Zenicu nam već u utorak dolazi velika Italija.
Ime koje nosi težinu historije. Četverostruki svjetski prvak. Simbol taktičke discipline, strpljenja i hladnokrvnosti. Tim koji rijetko prašta greške i gotovo nikada ne poklanja ništa.
Ali postoji nešto što se ne može izmjeriti statistikama, titulama i imenima na papiru.
Bilino Polje.
To nije samo stadion. To je mjesto gdje reprezentacija Bosne i Hercegovine postaje nešto više od tima. Gdje publika ne dolazi da gleda utakmicu, nego da je igra zajedno s igračima. Gdje svaki duel ima dodatnu težinu, svaki sprint dodatni smisao, a svaki gol odjek koji se pamti godinama.
U utorak u Zenici neće igrati samo njih jedanaest na terenu. Igrati će cijela država, i baš zbog toga ova kolumna nije analiza. Nije taktički prikaz, ona je poziv.
Poziv svima koji su nekada slavili uz ovu reprezentaciju. Svima koji su se nervirali, psovali, razočarali pa odustali. Svima koji su govorili „nema od ovih ništa“.
Dođite opet.
Jer ova generacija možda nije savršena, možda nema još uvijek formirane zvijezde koje će same rješavati utakmice kao nekada, ali…
Ova klapa ima nešto što je dugo nedostajalo, želju, inat, hrabrost i spremnost da se bori do posljednje sekunde, a Cardiff je pokazao da ova ekipa može preživjeti i kada joj za to niko ne daje šansu. Sada Zenica treba pokazati da Barbina klapa može pobijediti velike.
Protiv Italije neće biti dovoljno samo igrati dobro, trebat će trčati više, željeti jače, vjerovati duže. Trebati će izdržati trenutke kada će protivnik imati kontrolu, kada će lopta biti daleko, kada će tribine na trenutak utihnuti.
Upravo tada dolazi ono najvažnije – karakter.
Jer velike utakmice ne dobijaju uvijek bolji timovi. Dobijaju ih oni koji u ključnim trenucima ne odustanu. I ako Nikola Vasilj može nakon greške postati junak, ako Ermedin Demirović može izdržati pritisak i nastaviti dalje, ako jedan mladi Alajbegović može preuzeti odgovornost kada svi gledaju u njega onda ova reprezentacija a i mi s njom imamo pravo vjerovati. Jer kada reprezentacija vjeruje, onda i nacija mora stati iza nje, i zato u utorak nema kalkulacija. Nema „vidjet ćemo“. Nema sumnje.
Samo jedno pitanje: jesmo li spremni biti dvanaesti igrač?
Ako Bilino Polje bude ono što zna biti, ako glas sa tribina bude jači od svakog straha, onda Italija neće igrati samo protiv jedanaest igrača.
Igrat će protiv naroda koji je ponovo počeo vjerovati.
A to je najteži protivnik koji postoji.
