Inter i Milan mogu mirnije spavati.
Iza njih – rat.
Napoli, Roma, Como, Juventus i Atalanta guraju sezonu prema ivici, prema završnici u kojoj više nema prostora za kalkulacije, jer Liga prvaka nije samo sportski cilj, nego finansijska injekcija, projekat, status i razlika između stabilnosti i nove rekonstrukcije.
Dva mjesta.
Pet ambicija.
Sve manje kola.
Sudijska nadoknada kao simbol sezone
Ova sezona Serie A sve više liči na film u kojem sudijska nadoknada piše scenarij. Gol u 93. minuti, penal u 96., bod koji spašava sezonu ili poraz koji briše mjesec rada – takvi detalji već su pomjerali tabelu i vrlo je moguće da će upravo ti trenuci odlučiti ko ide u Ligu prvaka.
Napoli je ostao živ zahvaljujući golovima u završnicama utakmica – posljednji u nizu bio je Lukakuov protiv Verone. Juventus je protiv Rome izvukao remi koji mu je ostavio kakvu-takvu slamku spasa. Milan se golovima Pavlovića, a zatim i Leãa u sudijskoj nadoknadi, koliko-toliko smjestio u sigurnu luku.
U sezoni u kojoj nema apsolutnog favorita za treće i četvrto mjesto – sitnice odlučuju.
Napoli – kvalitet bez kontinuiteta
Napoli ima tim za Ligu prvaka. To nije sporno.
Ali Napoli nema kontinuitet šampiona. Oscilacije su prečeste, energija neujednačena, a pritisak sve veći jer bi sezona bez plasmana u top 4 značila potpuni pad nakon šampionskih ambicija.
Pozitivna strana za njih je raspored i činjenica da nemaju evropskih obaveza. Fokus je čist. Pitanje je, međutim, imaju li stabilnost da vežu seriju pobjeda kada je najpotrebnije. Dodatni optimizam donosi povratak Lukakua, a početak treninga Kevina De Bruynea daje novu dimenziju napadu. Sa zdravim nosiocima igre Napoli je možda i prvi favorit za jedno od ta dva mjesta.
Napoli ima ime.
Ali mora pokazati karakter.
Roma – najzrelija, ali ne i najmoćnija
Roma djeluje taktički najdisciplinovanije od svih konkurenata. Ne briljiraju uvijek, ali znaju dobiti “male” utakmice. Ipak, prosuli su dobijen meč protiv Juventusa koji bi im širom otvorio vrata Lige prvaka. Ovako je ostao gorak okus i pitanje imaju li snage da se vrate na pravi put.
Problem je širina kadra i dvostruki front. Evropske obaveze crpe energiju, a finiš sezone ne prašta umor.
Roma možda nema najjači napad u ovoj grupi, ali ima mentalitet koji može presuditi. U trci gdje odlučuju nijanse, hladna glava vrijedi više od brzih nogu. Malen se pokazao kao napadač koji im je nedostajao i, ukoliko ostane zdrav i u ovoj formi, može donijeti Romi toliko željenu Ligu prvaka.
Gasperini je pokazao da zna izvući maksimum iz ekipe i pokazao se kao pun pogodak na klupi Giallorossa.
Juventus – između haosa i ponosa
Juventus je ove sezone sve – samo ne predvidiv. Dokaz su i posljednje utakmice protiv Galatasaraya i Rome.
Kada izgleda izgubljeno, vrati se.
Kada pomisliš da je uhvatio ritam, stane.
Ipak, Juventus ima nešto što drugi nemaju – iskustvo borbe pod pritiskom i mentalitet “Fino alla fine” (do kraja), filozofiju kluba koji zna šta znači igrati bez prava na grešku.
Ako uhvate seriju od pet ili šest utakmica bez poraza, mogu preskočiti sve.
Ako izgube dvije vezane – raspadaju se.
Na ruku im ide raspored. U posljednjih 11 utakmica imaju samo dva derbija protiv ekipa iz vrha – Atalante i Milana.
Juventus je najveća enigma ove utrke.
Como – romantična prijetnja
Najljepša priča sezone.
Como nema obavezu da bude ovdje. Nema budžet, nema historijsku težinu, nema iskustvo borbe za Ligu prvaka. Ali ima energiju i nema strah.
To je njihova najveća prednost.
Rastu kroz sezonu, igraju hrabro i rasterećeno, i dok se drugi bore s pritiskom, oni igraju sa slobodom. Međutim, pitanje je koliko dugo takav mentalni balans može trajati kada se cilj počne jasno nazirati. U polufinalu Kupa odigrali su 0:0 protiv Intera na svom terenu, pa i tu imaju realne šanse da sezonu pretvore u bajku.
Romantika je lijepa.
Ali finiš traži čelik.
Atalanta – tihi ubica
Atalanta nikada ne ulazi u borbu uz veliku buku, ali uvijek je tu.
Njihov intenzitet i tranzicija mogu slomiti svakoga kada uhvate ritam. Problem je što troše mnogo energije kroz sezonu, a finiš često donosi pad.
Ako pronađu svježinu – opasni su.
Ako ostanu bez nje – ispadaju iz utrke.
Ne ide im u prilog ni to što su jedini u igri na tri fronta. U Ligi prvaka igraju protiv Bayerna, dok u polufinalu Kupa igraju protiv Lazija. Od ovog trenutka sigurno će imati minimalno četiri utakmice više u odnosu na direktne konkurente za Ligu prvaka.
Šta zapravo znači top 4?
U modernom fudbalu Liga prvaka nije nagrada.
To je uslov opstanka.
Razlika između plasmana i neuspjeha mjeri se desetinama miliona eura, mogućnošću da zadržiš najbolje igrače, dovedeš pojačanja, zadržiš trenera i nastaviš projekat.
Bez tog novca slijedi prodaja.
Bez tog statusa slijedi stagnacija.
Zato ova borba nije samo sportska – ona je egzistencijalna, pogotovo za italijanski fudbal koji godinama, čini se, traži put povratka na vrh Evrope.
Ko ostaje bez Lige prvaka?
Možda će odlučiti gol u 94. minuti.
Možda kiksevi protiv “malih”.
Možda jedna sudijska odluka o kojoj će se pričati cijelo ljeto.
Inter i Milan gledaju sa distance.
Iza njih – nervoza, kalkulacije, pritisak, telefon u ruci i pogled na tabelu poslije svakog gola na drugom stadionu.
Dva mjesta.
Pet ambicija.
Jedna sezona koja će nekome biti temelj, a nekome početak raspada.
Jer u Italiji Liga prvaka više nije luksuz.
To je razlika između projekta i rasprodaje.
Između kontinuiteta i nove revolucije.
Između ponosa i tišine.
Ciao, Italia.
Vidimo se u sudijskoj nadoknadi.
Piše: Mirnes Zukić
