Pitate li bilo kojeg navijača, bilo gdje na planeti, u fudbalu je samo jedna prava ljubav, ali fudbal uvijek pronađe način da vas iznova u nekoga “zaljubi”.
Dobro, termin zaljubi, malo je pretežak, reći ćemo, da pored ljubavi prema svome klubu, navijače uvijek privuče i priskrbi njihove simpatije neka lijepa, može se reći romantična priča, a fudbal svake godine iznova ponudi takvu. Barem jednu.
Fudbalske priče zaista su nešto posebno
U fudbalu, kao i u životu, samo je jedna prava ljubav. Samo je jedan klub kojem bespovratno podariš sebe, svoje snove, svoje poraze, svoje pobjede, svoje djetinjstvo i svoje godine.
Samo je jedna adresa na kojoj srce navijača ostavlja trajni trag. Ali, koliko god da smo vjerni toj jednoj boji, tom jednom grbu, posebna draž fudbala je u tome što nas fudbal svake sezone iznova iznenadi, raznježi i podsjeti zašto smo se uopšte zaljubili u ovu igru.
Jer gotovo u pravilu, u nekom praćenom ili barem praćenijem prvenstvu, nerijetko i na kontinentalnim ili interkontinentalnim smotrama, u prvi plan a potpuno bez planan iskoči tim koji pobere simpatije svih.
Najčešće to bude klub koji niko nije planirao, ali su ga svi potajno priželjkivali. Ekipa koja prkosi logici, budžetima, moći i hijerarhiji. Nekad takvi timovi stanu na korak do sna, a nekad, uprkos svemu, odu do samog kraja, do trofeja. I tada se njihovom uspjehu raduju i oni koji do jučer za njih nisu ni čuli.
Senzacija i romantika sa sjevera
Ove godine, najljepšu fudbalsku priču piše ekipa sa sjevera.
Ekipa koja dolazi s ruba svijeta, iz grada okovanog ledom, vjetrom i tišinom. Ekipa koja se zove Bodo Glimt.
Mislim da ljudima nije dovoljno jasno – njihov plasman u osminu finala Lige šampiona jedna je od najvećih senzacija u historiji ovog takmičenja.
I ne, ne zbog toga što su eliminisali jednog velikana, kakav Inter svakako jeste, nego zato što su iznenadili sve u jednoj ispričanoj priči, prepunoj inspiracije, i zato što su kroz cijelu sezonu dokazivali da čuda nisu slučajna.
Grad koji stane na prosječan stadion
Do mjesta među 16 najboljih došli su tako što su pobjeđivali Manchester City, Atletico Madrid i Inter, a remizirali s Borussijom Dortmund i Tottenhamom. To nisu rezultati iz snova, to su rezultati iz bajke. To su večeri o kojima se pišu knjige, snimaju dokumentarci i pričaju priče generacijama.
Sve to uradio je klub iz grada od samo 40.000 stanovnika, pitomog nalog gradića, tihog i usporenog, smještenog unutar Arktičkog kruga.
Bodo/Glimt stiže iz gradića koji do pola ne bi napunio “Meazzu”, stadion na kojem su igrali jednu od svojih najvećih evropskih noći. Grada u kojem je aerodrom veličine tek kvalitetne autobuske stanice u nekom gradu u našoj domovini, ali i grad u kojem je sve uređeno, čisto, i najvažnije – mirno.
“Žuti” dolaze iz grada u kojem priroda izgleda kao da je neko previše maštovit pa je pretjerao s ljepotom.
Stadion je mali, ali ima dušu. Ima kulturu. Ima tišinu prije oluje i eksploziju radosti kad lopta zatrese mrežu. Igrači na utakmice čini se kao da dolaze pješice jer ovdje kao da svi žive u komšiluku. Djeca im mašu kroz prozor, stariji klimaju glavom, a komšije ostavljaju vrata otvorena kao da se radi o nekoj seoskoj proslavi.
Tu nema zvijezda, nema ega – samo tim
Njihov skauting, analiza utakmica, pristup igri i radnim zadacima – to je savremena fudbalska nauka u svojoj najčistijoj formi.
Ponekad se čovjek naprosto zapita mogu li ovi fudbaleri i igrači B/G uopšte igrati u nekim drugim klubovima. Ne zato što nisu dovoljno dobri, nego zato što su savršeni baš tu gdje jesu – zajedno, kompaktni i snažni. Kao mehanizam u kojem svaki zupčanik zna svoju ulogu, a svaka greška se pretvara u novu priliku.
Najbolji primjer toga je Jens Petter Hauge.
Momak koji je otišao u Milan, potom u Eintracht, da bi se vratio tamo gdje pripada. U Bodo. Tamo gdje mu lopta sluša nogu, a noga srce. Tamo gdje nije morao biti zvijezda, nego dio cjeline. I ponovo je postao ono što jeste – fudbaler.
A iznad svega, tu je Kjetil Knutsen.
Arhitekta ovog čuda. Tihi genije sa sjevera. Trener koji ne prodaje maglu, ne pravi spektakl od sebe, ne traži naslovnice. Samo radi. Metodično, strpljivo, uporno. Gradi sistem u kojem su disciplina, povjerenje i zajedništvo važniji od talenta. Sistem u kojem je svaki igrač važan, ali nijedan nezamjenjiv. Sistem u kojem je kolektiv uvijek iznad pojedinca.
To je Bodo.
Mali klub velikog srca
Klub koji čuva fudbal onakvim kakvim smo ga zavoljeli. Fudbal u kojem se igra zbog radosti, a ne zbog profita. Fudbal u kojem su emocija, pripadnost i zajedništvo važniji od transfernih miliona, onaj fudbal koji miriše na djetinjstvo, na blatnjave patike, na lopte izlizane do konca i snove koji ne znaju za granice.
Klub koji će igrati osminu finala Lige šampiona.
I dok gledamo njihove utakmice, dok navijamo za njih i dok se potajno nadamo da mogu još dalje, shvatimo jednu važnu stvar: možda je naša ljubav zauvijek vezana za jedan klub, ali fudbal ima tu čarobnu moć da nam svake godine pokloni novu priču.
Da nas podsjeti zašto vjerujemo u čuda.
Da nam pokaže da romantika još nije umrla.
Jer dok postoji Bodo Glimt, fudbal će uvijek imati dušu.
