TRUST THE PROCESS – izreka koja najviše boli navijače Arsenala posljednjih dana. Jer zaista jesu vjerovali, davali podršku, sanjali… sanjali kako će njihov tim nakon 20 godina osvojiti naslov… kako će prestati biti tema ismijavanja na društvenim mrežama… sanjali su.
Arteta je dobio sve. 6 godina ga se čeka. Milijarda je utrošena u tim. Svako ime koje je htio je dovedeno. Svaki poraz mu je oprošten. Ali, gdje sve vodi? Je li Arsenal igrao bolje prije 2 godine ili sada? Ima li sada bolji roster ili prije 2 godine? Zašto Arsenal nema 15 bodova više od svojih protivnika koji mu poklanjaju titulu, ali ju Arteta odbija?
Arsenal je najslabiji lider u historiji Premier lige. I da, naslov je tačan. U 27 utakmica, ekipa Mikela Artete skupila je 58 bodova što je drugi najgori rekord poslije Leicestera u sezoni 2015/16 (56 bodova). U istom periodu prošle sezone, Liverpool je imao 66 bodova. Artetina momčad zabila je 52 gola, što je manje od 2 po utakmici. Zadnji put je baš taj Leicester bio šampion, a da je u prosjeku zabio manje od 2 gola po utakmici.
Ovo je prvi put u historiji Premier lige da je prvoplasirana ekipa prosula 2 gola prednosti protiv ekipe s posljednja 3 mjesta. To samo potvrđuje Arsenalovu ranjivost. Ako ekipa koja je upisala jednu pobjedu ove sezone ima snage da slomi Arsenal, onda to može svatko. Možemo pričati o neefikasnosti napadača, povredama, lošijoj formi, individualnim greškama, ali ništa od toga više nije vrijedno. Jedan je jedini krivac za sramotne partije Arsenala. Jedan je čovjek krivac za neuspjeh Arsenala ove sezone. To je Mikel Arteta.
Arsenal praktički nema konkurenciju ove sezone. City igra ispod nivoa, o Liverpoolu ne treba trošiti riječi. Jedini koji im mogu oduzeti titulu su oni sami. Ono što najviše smeta navijače jeste strah u igri Arsenala. Ekipa koja ima najbolji tim u ligi se trudi da što više umrtvi igru, što prekidima, što bezidejnim posjedom. To može biti dobro, ali rizik i energija u igri Arsenala, ni kada gube ni kada vode, ne postoji. Odlika šampiona je da to dokaže kada najviše mora, kada su sve oči uprte u njega. Arsenal to nije. Rane iz prošlih sezona ostavile su ožiljke u sadašnjosti, ožiljke koji bole. Kada je najviše trebalo, Arsenal je pokazao najmanje. Tek da zadovolji. U direktnim okršajima s rivalima, teškim gostovanjima, na danima kada ne ide, Arsenal nije pronalazio rješenja.
3. kolo i derbi na Anfieldu protiv šampiona, Arsenal je završio bez ispaljenog metka da bi već nakon par sedmica taj isti Anfield bio osvojen od strane slabijih ekipa. Londonski derbi s Chelseajem završen je neriješeno. Arsenal je imao igrača više sat vremena, ali nisu smjeli ići na sve ili ništa i uzeti 3 boda, već su se zadovoljili jednim. Domaća utakmica s Liverpoolom ove zime morala je ishodovati pobjedom Tobdžija. Arsenal je protiv ranjivog Liverpoola krenuo igrati tek 10 minuta prije kraja. Remiji protiv Sunderlanda i Foresta primjer su da se liga osvaja u malim utakmicama. Gostovanje Wolvesima vrhunac je sezone i utakmica odluke.
Arsenal je dobio posljednju šansu. Arteta je dobio posljednju šansu. Arsenalu slijedi težak raspored gdje mora pokazati zube ukoliko želi da uzme naslov. Nema više strahovanja i igre pod ručnom. All or nothing izreka je koja mora zamijeniti Trust the process. Arsenal je udaljen 2 boda od Citya. Idalje odlučuju sami o sebi, ali pravo na kiks, slabiju izvedbu i strah više ne postoji jer još jedna sezona bez trofeja mogla bi slomiti ovu generaciju i ostaviti još veće ožiljke koje nikada neće zaliječiti.
