Prije pet godina, pet mjeseci i petnaestak dana, momci u crno-crvenim dresovima prvi put su šutnuli loptu u jednoj zvaničnoj utakmici Prve kantonalne lige Zeničko-dobojskog kantona.
Tog dana, na evropskom Bilinom, sjajnom i besprijekornom terenu, okupanom augustovskim suncem, po prvi put Čelik je igrao utakmicu kantonalne lige.
Susret prvog kola Lige ZDK, protiv sportskih prijatelja iz Novog Šehera, označio je jedno novo poglavlje, a za Čelik tada nije počeo samo jedan novi, do tada nikada iskušani prvenstveni ciklus, za Robijaše, Zenicu i Čelik počeo je jedno veliko poglavlje – ozdravljenje kluba.
Pobjeda od 2:0 u ovom meču bila je simbolična.
U ovoj na neki način historijskoj utakmici Čelik je nastupio u sastavu: Sejmen, Popović, Šehić, Šabić, Horić, Žuna, Arnautović, Piljug, Huseinović, Čičak, Mahmutović. Na klupi su bili: Jupić, Kadrić, Ibraković, Smriko, Hukić.
Ova pobjeda nije značila samo tri boda, jer ruku na srce tada bodovi nisu bili suština. Značila je prvi korak u maratonu koji je izgledao beskonačno dug. Značila je dokaz da Čelik još postoji. Da diše i da nije pristao na tiho umiranje, na zaborav, na birokratsku sahranu bez ispraćaja.
Tada nisu svi vjerovali. Neki nisu smjeli. Neki nisu htjeli. Neki su bili instruisani da okrenu glavu. A neki su, jednostavno, izgubili vjeru da se u zemlji urušenih sistema i potrošenih ideala može roditi nešto čisto, iskreno i pošteno.
Ali ostali su oni zbog kojih fudbal postoji. Oni koji ne pitaju „šta ću ja od toga imati“, već „šta ja mogu dati“.
Ostali su navijači, članovi, volonteri, entuzijasti, radnici bez plata, borci bez reflektora. Ostala je ideja da se klub može graditi odozdo, bez lažnih obećanja, bez sumnjivog kapitala, bez kratkoročnih prečica koje dugoročno vode u propast.
Korak po korak. Fening po fening. Član po član. Papir po papir. Dug po dug.
Danas, pet i po godina kasnije, Čelik je klub koji ponovo diše punim plućima. Ruku na srce, nije to još uvijek onaj evropski Čelik, onaj moćni tim koji je ranih sedamdesetih osvajao trofeje, i to one Evropske, koji je rušio velikane i punio Bilino polje do posljednjeg mjesta.
Ali jeste isti taj Čelik gledamo li očuvanu mu dušu, identitet, stabilnost i, što je možda i najvažnije, povjerenje koje je krenuo vraćati.
Račun kluba je odblokiran. Sistem je uređen. Finansije su transparentne. Upravljanje je jasno definisano.
Klub više nije talac improvizacija, političkih interesa i zakulisnih igara, nije više dužnik sistemu niti mehanizam za potkusurivanje. Čelik danas ima strukturu, a struktura rađa ono čemu se stremi – stabilnost. Stabilnost koja bespovratno rađa povjerenje, a povjerenje vraća gledaoce na stadion.
Zbog toga i nije slučajno da je Čelik danas najposjećeniji klub Prve lige Federacije BiH i drugi najgledaniji klub u cijeloj državi, odmah iza Željezničara. To, kada je Čelik u pitanju nisu samo suhi brojevi, to je čista emocija pretočena u statistiku, ona je dokaz da Zenica nije zaboravila svoju prvu ljubav.
Čelik i Zenica nisu prostili načinjene nepravde, ali uvijek treba svima pružiti drugu šansu, i Čelik to otvorenog srca danas čini.
Na Bilinom polju ponovo se čuje pjesma sa svih tribina, ona gromoglasna sa juga od strane najvjernijih, Robijaša, koja ruku na srce nikada još od kultnog “Šadrvana” nije ni bila upitna. Ono što hrabri, da su sada kao snažan vjetar u leđa i druge tribine, kao u najbolja vremena crno-crvenih.
Ponovo se na Bilino dolazi porodično, ponovo je to druženje na najdražem mjestu Zeničana, i opet se o utakmici Čelika u Zenici priča danima ranije. Ponovo se dolazi s ponosom. Ponovo se dolazi jer se vjeruje, ovoj ekipi, ali vjeruje se i ljudima u klubu, onima koji su jednako navijači Čelika kao i svi oni na tribinama.
I sada dolazi trenutak koji simbolično zatvara jedan krug i otvara novi, duel u okviru Kupa Bosne i Hercegovine protiv Sarajeva.
Nekada je to bio derbi najvišeg ranga, a danas jedan poseban meč.
Danas je sudar iva dva tima, sudar dva svijeta, s jedne strane jednog stabilnog premijerligaša, a sa druge strane jedinog kluba u rukama navijača, kluba koji se iz pepela digao vlastitim rukama. Biti će ovo meč u kojem rezultat, koliko god da je važan, nije jedina priča. Jer već sada je jasno, Bilino polje u srijedu biti će premalo.
Biti će premalo da primi sve one koji su bili tu kada je bilo najteže, a istovremeno i premalo da primi one koji su se vratili kad su osjetili da je priča ponovo iskrena i kada su joj povjerovali ili skupili hrabrost da je podrže. Premalo da primi generacije koje su slušale o starom Čeliku i sada žele osjetiti barem djelić te magije u društvu svoga oca, djeda, starijeg brata….
Utakmica u srijedu neće biti samo sportski događaj, to će biti i svojevrsna manifestacija opstanka i proslava inata, dokaz da se klub ne mora prodati da bi preživio, i da se ne mora klečati kako bi se ostalo na nogama.
Čelik danas nije savršen, ima on svoje slabosti, limite i mane, ali ima nešto što se ne može kupiti – karakter, i možda baš zbog toga ova priča traje i tek čeka svoj vrhunac. Jer Čelik više nije projekat i nikada više neće biti ničija igračka ili eksperiment.
Čelik je stvarnost, a Bilino polje, onakvo kakvo ga pamtimo, samo čeka da ponovo postane pozornica velikih noći.
Pa, zaplešimo…
