Roger Byrne imao je mnogo razloga da se toga poslijepodneva, 6. februara 1958. osjeća zadovoljnim. Sa samo 28 godina bio je kapiten kluba u kojem je rođen– Manchester Uniteda, aktualnog dvostrukog prvaka Engleske. Godinu ranije oženio je svoju djevojačku ljubav Joy, a na terenu je predvodio momčad koju su mnogi smatrali najboljom koju je Britanija ikada imala.
Pojedini su ga već tada vidjeli i kao budućeg kapitena engleske reprezentacije.
U dresu Engleske nastupio je u 33 uzastopne utakmice, bez ijednog izostanka od debija protiv Škotske 1954. godine. Bio je to impresivan niz, pogotovo kada se zna da tijekom služenja vojnog roka nije uspio izboriti mjesto u RAF-ovoj nogometnoj momčadi te je, kako bi ostao u formi, dvije godine bio primoran igrati ragbi. Sada se vraćao iz Beograda, gdje je večer ranije Manchester United remizirao 3:3 s jugoslavenskim velikanom Crvenom Zvezdom. Tim rezultatom United je drugu sezonu zaredom izborio plasman u polufinale novog natjecanja– UEFA Europskog kupa.
Ipak, dok je stajao vani promatrajući snijegom prekrivenu zračnu luku München-Riem, Byrne je osjećao nelagodu. Vrijeme je bilo iznimno hladno, a prilikom slijetanja u Njemačku gdje su morali stati kako bi nadopunili gorivo i prekinuli put dug 1.887 kilometara, ispod točkova aviona rasprsnula se bljuzgavica koja je poprskala avion. Sve je upućivalo na to da bi mogli još jednu noć provesti daleko od kuće. Zastoj i čekanje frustrirali su igrače. U prethodnoj europskoj utakmici protiv Dukle Prag u decembru, gusta magla iznad Manchestera spriječila ih je u povratku, pa su se morali vraćati obilazno trajektom iz Amsterdama za Harwich. Iscrpljeni dodatnim putovanjem, United je u sljedećem ligaškom susretu jedva izvukao remi 3:3 protiv Birmingham Cityja, koji se borio za opstanak, a zatim je kod kuće izgubio 1:0 od Chelseaja, momčadi iz sredine tablice. Upravo zato je United unajmio zrakoplov British European Airwaysa kako bi izbjegao kašnjenja.
Momčad, prozvana Busbyjeve ljepotice, imala je blistavu budućnost pred sobom. Nadimak je savršeno pristajao jer je ekipa koju je sastavio Matt Busby u prosjeku imala tek 22 godine. Unatoč tome što su bili dvostruki prvaci, nalazili su se na trećem mjestu ljestvice, šest bodova iza vodećih Wolverhampton Wanderersa i bod iza Prestona North Enda. Tog vikenda na Old Trafford trebali su doći upravo Wolvesi, derbi koji je izazivao uzbuđenje među navijačima diljem zemlje i utakmica za koju United nije smio biti nespreman ako je želio slijediti put Huddersfield Towna i Arsenalove momčadi Herberta Chapmana koje su dvadesetih i tridesetih godina osvajale tri uzastopna naslova. No, prije svega, morali su se vratiti kući.
Byrne se vratio u terminal gdje su ostali putnici čekali poziv za ponovno ukrcavanje. Međutim, pola sata kasnije ponovno su se vratili unutra. Avion je već dvaput morao prekinuti pokušaj polijetanja. Piloti, kapetan James Thain i kopilot Kenneth Rayment, zajedno s inženjerom procjenjivali su situaciju. Uvjeti su se pogoršavali, snijeg je padao sve jače, a Byrne i mnogi od još 43 putnika bili su uvjereni da tog dana neće poletjeti. Duncan Edwards, 21-godišnja zvijezda u usponu, čak je poslao telegram svojoj gazdarici poručivši da se kući neće vratiti prije sutra. Unatoč problemu s jednim motorom i poteškoćama s ubrzanjem, karakterističnima za taj tip aviona, piloti su odlučili pokušati još jednom. Po povratku u avion, Byrne je sjeo u srednji dio kabine uz 22-godišnjeg irskog napadača Billyja Whelana, Raya Wooda i Jackieja Blanchflowera. Većina novinara bila je smještena straga, osim Franka Taylora iz News Chroniclea, koji je naprijed razgovarao s beogradskim strijelcima Bobbyjem Charltonom i Dennisom Violettom. S druge strane prolaza nalazio se sjevernoirski vratar Harry Gregg. Nervoza je rasla. “Sad ili nikada“, tmurno je Byrne dobacio Greggu dok je avion zauzimao poziciju. Sat je pokazivao 15:03 kada je sve bilo spremno za polijetanje.
Avion se, međutim, nikada nije odvojio od tla.
Bljuzgavica na kraju piste usporila je letjelicu do te mjere da nije mogla dosegnuti potrebnu brzinu. Dok je avion jurio prema kućama na kraju piste, Whelan je izgovorio zastrašujuće riječi: “Ako je ovo smrt, onda sam spreman za nju.“ Avion je skliznuo, udario u kuće, raspao se i planuo. Harry Gregg pokazao je iznimnu hrabrost, vraćajući se više puta u olupinu kako bi izvukao što više preživjelih, među njima Charltona i Violett, kao i Veru Lukić, suprugu jugoslavenskog diplomata, njezinu kćer Vesnu i nerođenog sina Zorana. Vera je u trenutku nesreće bila trudna. Preživjeli su kasnije svjedočili da je Byrne ležao otvorenih očiju, ali bez vida, kao jedan od 23 putnika koji su tog snježnog poslijepodneva izgubili život. Nikada nije saznao da ga supruga u Manchesteru čeka s viješću da će postati otac. Nikada nije upoznao sina Rogera Juniora, rođenog osam mjeseci kasnije. Byrne je bio jedan od sedmorice Busbyjevih igrača koji su poginuli, zajedno s Geoffom Bentom, Eddiejem Colemanom, Markom Jonesom, Davidom Peggom, Tommyjem Taylorom i Whelanom. Duncan Edwards, za kojeg su mnogi vjerovali da ima potencijal postati najveći engleski nogometaš svih vremena, preminuo je više od dvije sedmice kasnije od posljedica ozljeda. Ukupno je preživjela 21 osoba, među njima i menadžer Matt Busby, kojemu su doktori u bolnici dvaput dali posljednju pomast.
Ovo cvijeće Manchestera više nikada neće procvjetati.
Ipak, njihovo nasljeđe ostalo je trajno i iz pepela Münchena, klub se ponovno uzdigao.
Iako je United razumljivo posrtao nakon tragedije, posuđujući igrače čak i iz skromnog Bishop Aucklanda, dok su rivali Liverpool, Manchester City i Real Madrid nudili pomoć kako bi klub mogao dovršiti sezonu 1957./58., prkos se jasno vidjela u prvoj utakmici nakon nesreće, pobjedi 3:0 protiv Sheffield Wednesdaya u petom kolu FA kupa na Old Traffordu. Te su godine stigli do finala kupa, gdje su poraženi od Bolton Wanderersa, a u polufinalu Europskog kupa ispali su od AC Milana ukupnim rezultatom 5:2. Nevjerojatno, već sljedeće sezone završili su kao drugoplasirani u ligi, nakon što se Busby oporavio i počeo graditi momčad iz temelja. Forma je u narednim godinama varirala, ali klub je osvojio FA kup 1963., a potom i naslov prvaka 1964./65., samo sedam godina nakon što im je tragedija istrgnula srce. Godine 1966. ponovno su stigli do polufinala Europskog kupa, gdje ih je zaustavio beogradski Partizan, ali 1968. su konačno razbili europske demone, pobijedivši Benficu 4:1 na Wembleyju i po prvi put osvojivši Europski kup.
