Dinamo je nakon jeseni obilježene oscilacijama, u kojoj je igrao toplo-hladno, u proljetni dio sezone ušao s jasnim imperativom: pobjedom protiv FCSB-a praktično osigurati prolazak dalje. Ta tri boda Modrima su donijela čak 99 posto sigurnosti plasmana u narednu fazu evropskog takmičenja.
Pripreme su odrađene u Hrvatskoj, što se može tumačiti kao svjesna odluka s ciljem prilagođavanja klimatskim uslovima koji bi Dinamo mogli dočekati kako u Zagrebu, tako i u Danskoj.
TAKTIČKA PRIPREMA
U samoj utakmici Modri su se vodili s dva jasno prepoznatljiva principa. Prvi je bio defanzivne prirode — bočni igrači imali su jasan zadatak da ostaju nisko, svjesni kvaliteta i individualne moći protivničkih krila.
Dinamo je u većini situacija uspješno kontrolisao bočne zone i koridor poluprostora. Izuzetak se dogodio u 42. minuti, kada je Bîrligea zatresao mrežu domaćih. U toj situaciji izostali su potrebni intenzitet u prijemu lopte i pravovremeno blokiranje udarca.
AGRESIVNOST BEZ LOPTE
Čak tri od četiri pogotka Dinamo je postigao nakon osvajanja tzv. ničijih lopti. Ključ je bio u načinu na koji su Modri u zoni lopte konstantno gradili situacije četiri na četiri, a nerijetko i s izraženim brojčanim viškom.
Ovom utakmicom Mario Kovačević jasno je naznačio smjer kojim će Dinamo ići u nastavku sezone. Na Maksimiru se nije umiralo u tiki-taki, ali su nogometaši zagrebačkog velikana demonstrirali disciplinu, intenzitet i dominaciju u veznom i zadnjem redu, posebno u igri bez lopte — u onom segmentu koji najčešće odlučuje velike utakmice.
Dinamo je ovom pobjedom pokazao da rezultat ne mora dolaziti kroz estetiku i dugotrajni posjed, već kroz kontrolu prostora, agresivnost i jasno definirane uloge. Ako je ovo bila najava proljeća na evropskoj sceni, Modri imaju razloga za optimizam — ne zbog igre koja oduševljava, već zbog igre koja pobjeđuje.
Piše: Sead Smajić
