Srpski kickbokser Nenad Pagonis u svojoj knjizi „U ringu sa životom“ život borca opisuje kao rok trajanja određene robe, kao bikove koji moraju biti žrtvovani, zaklani i na kraju, kada im rok trajanja istekne, odbačeni. Isto važi i za nogometne trenere. Xabi Alonso je jedan u nizu trenera – bikova koji su zaklani, ili, ako želimo ljepše upakovati, žrtvovani.
Španac je svoju prvu ozbiljniju trenersku ulogu imao u Bayer Leverkusenu. Na klupu Apotekara stigao je u oktobru 2022. godine i u periodu provedenom na BayAreni napravio velike stvari, ostavivši snažan trag u sportskoj filozofiji kluba. Leverkusen je u svakom pogledu ličio na ozbiljan klub, sposoban da se „pobije“ i sa često nedokučivim Bayernom. Ukupan omjer protiv Bavaraca u domaćim takmičenjima iznosio je tri pobjede i tri remija, što je fenomenalno kada se sve okolnosti uzmu u obzir. U sezoni 2023/2024 Alonso je po prvi put u historiji Apotekara donio duplu krunu na BayArenu.
U njegovoj oproštajnoj sezoni Bayern je, vođen zakonom velikih brojeva, ponovo uzeo titulu, ali uprkos tome Leverkusen je igrao solidno. Nisu bili historijska mašina, ali svakako ozbiljan tim i član gornjeg evropskog ešalona.
Zvanični dolazak u Real desio se 1. juna 2025. godine. Početak, ispunjen planovima, obećanjima i zamislima, vrlo brzo se pretvorio u horor.
Navijači Reala su očekivali mnogo, vođeni njegovim rezultatima u Njemačkoj i nadmoći Reala u odnosu na Bayer. Ali nogomet nije tako jednostavna disciplina. Prije svega, nije bilo realno očekivati da Xabi s lakoćom prenese automatizme i ideje na igrače. Za takve procese potrebno je ozbiljno vrijeme, a dodatni problem predstavlja činjenica da nije realno očekivati da svi igrači iz Realove svlačionice odgovore svim zahtjevima. Real Madrid je klub s najvećim rezimeom u nogometnoj historiji, a neki njegovi nogometaši su zvijezde, jednostavno “lijene“ za stroge automatizme – oni vole uživati u lopti, bez pretjerane discipline i kreativne skučenosti.
Van terena Xabi je pokušao nametnuti autoritet, braneći neke nezdrave odluke i uspostavljajući strogu nogometnu hijerarhiju. Bio je to prilično nepromišljen potez ako se uzme u obzir da je naslijedio trofejnu generaciju Carla Ancelottija, trenera kojeg su igrači voljeli upravo zbog opuštenog pristupa.
Xabi nije odustajao od svojih principa, ali je, u stilu kraljevskog kluba, trener na kraju žrtvovan ispred svlačionice. Reklo bi se – logično, jer lakše je platiti obeštećenje za jednog trenera nego se odreći dvojice ili trojice skupo plaćenih nogometaša. Ostaje pitanje da li će i kada neki predsjednik kluba stati ispred trenera, odbraniti ga i dati mu vrijeme, ili će treneri zauvijek ostati žrtveni bikovi modernog nogometa.
Piše: Sead Smajić
