Nije lako objasniti od čega je sačinjen jedan dječak, i malo ko shvata koliko je teško djetetu od deset godina promijeniti kontinent, jezik, stil igre.
Dino je svaki put uradio ono što rade samo rijetki, nije se povukao, sakrio se ili prepao, umjesto toga, sjeo je u avion, ostavio sve što mu je poznato i krenuo među nepoznate ljude, među nove navike, među drugačiji mentalitet.
Kada sve to uradi jedno dijete, onda budite sigurni kako u njemu postoji nešto veliko. Spremnost da pređe okean zbog lopte nije samo hrabrost, to je čista ljubav i beskomporomisna odlučnost. U njegovim pokretima može se uočiti ta tiha odlučnost koja pravi razliku između djece koja sanjaju i djece koja snove pretvaraju u javu.
Postoje priče koje se same pišu, one koje te pronađu iznenada i zaustave ti misao. Priče koje se rađaju na prašnjavim terenima, među aluminijskim stativama, u trenucima kada djeca od deset godina igraju kao da im je to posljednja utakmica u životu. A postoje i one rijetke, tihe, koje se ne čuju glasno, ali svakako nose posebnu težinu, nose jasno oslikan put i karakter.
U tu kategoriju spada priča Dine Hodovića, dječaka rođenog 2014. godine, kojeg je fudbalski put već naveo da pređe više kilometara nego što mnogi profesionalni nogometaši pređu u cijeloj karijeri.
Da bismo razumjeli ko ili šta je Dino danas, moramo se vratiti na njegov sami početak, a neće to biti teško, jer tek mu je jedanaest. Njegov početak vodi nas u Phoenix, Arizonu, kako kažu mjesto gdje su tereni tvrdi, a treninzi intenzivni, i sam pristup sportu gotovo pa vojnički.
Amerika, kao malo koje drugo mjesto na planeti, ima specifičan način gledanja na razvoj mladih sportista, disciplina, rad, planiranje, red, energija, fokus su u svakom sportu. I u tom ambijentu, Dino je odrastao brže nego što bi bilo ko očekivao.
Dino nikada nije bio tek jedno obično dijete koje trči za loptom, on je na treninge dolazio prvi, a odlazio posljednji, bio je dijete koje istražuje i pita, koje želi, koje uči i upija.
U fudbalskom sistemu gdje se od malih nogu grade navike profesionalaca, Dino je već tada pokazivao jedan poseban fakt – njegova ambicija nije prolazna. U Americi je stekao čvrstinu, kako fizičku, tako i onu presudnu – mentalnu. Učio je kako podnijeti napor, kako se ponašati u timu, kako ispuniti zadatak, jer su temelji koje ne možeš stvoriti kasnije, te momente ili imaš ili nemaš, a oni te isprate kada je najvažnije.
Nakon Arizone, stiže velika promjena. Novi kontinent koji mijenja doslovno sve: ritam, jezik, stil igre, pa i privikavanje na novi mentalitet. Iz američke strukture, Dino stiže u Španiju, i to ne bilo gdje, neko u epicentar nogometnih Pirineja – Barcelonu, u Espanyol. To su momenti kada se dijete od 10 godina mora suočiti sa svijetom koji na njega gleda mnogo ozbiljnije nego što on izgleda.
U Espanyolu je Dino prvi put dodirnuo pravu katalonsku školu igre, učio je kako se lopta tretira kao sveto pismo, učio je kako se svaki prvi dodir mjeri kao umjetnički potez. U Španiji treneri ne gledaju samo noge, oni prate i glavu, gledaju razumijevanje nogometne igre, precepciju filozofije, gledaju instinkt i karizmu.
I dok većina njegovih vršnjaka tek savladava osnovne principe pozicioniranja, Dino je počeo razumijevati nešto više, počeo je shvatati strukturu, hvatati ritam, prilagođavati se tempu. Osjetio je šta znači “jugar entre líneas” — igrati između linija. Naučio je čitati prostor, učiti bez lopte, anticipirati tok svake akcije.
I onda dolazi nova stanica, veliki Real Betis. Andaluzija je svijet za sebe i posebna priča, emotivna, brza, nepredvidljiva, ali nevjerovatno inspirativna sredina i podneblje. Betis nije samo klub, na neki način on je puls jedne kulture, tamo se fudbal igra sa vatrom u očima, a traži se agresivnost, hrabrost i direktnost.
U tom i takvom ambijentu, Dino je pokazao nešto što se ne uči, a to je sposobnost da se prilagodi. Na treninzima u Sevilli naučio je kako kombinovati sve što već ima, naučenu američku disciplinu, snagu i izdržljivost, a na katalonsku tehniku sada je nadogradio andaluzijski temperament.
To je spoj koji se rijetko viđa, a kada takav i sve njegove komponente stavimo u jedan sistem, onda počinjemo gledati igrača koji može postati mnogo više od nekog perspektivnog djeteta.
Nogometni savez Bosne i Hercegovine morao bi obratiti pažnju na ovog dječaka, porijeklom iz Priboja na Limu, koji može nastupati pod bh. zastavom. Dječak koji radi bez pogovora, koji ne propušta trening, koji dolazi s istom energijom svaki dan i koji je već punio stranice medija u Španiji, a tek mu je 11.
Njegov tehnički napredak tokom boravka u Barceloni više se ne može mjeriti u malim pomacima, to su za njegov uzrast slobodno možemo reći skokovi. Od igrača koji se po dolasku ponajviše isticao fizički, postao je igrač koji se ističe razumijevanjem igre, komunikacijom i nevjerovatnom mirnoćom pod pritiskom.
To što ovaj dječak ima nije tek puki talenat, to je karakter i ono što on ima, ono je što pravi razliku.
I zato su treneri u Espanyolu za njega govorili: “Dino je dijete koje želi postati najbolja verzija sebe.” A to je najljepša rečenica koju jedan mladi fudbaler može zaslužiti.
Njegova priča je tek počela, ali ima sve elemente one vrste fudbalske dramaturgije koju volimo i koja na kraju poluči uspjeh, on ima priču kroz koju su prepliću upornost, odricanje, prevazilaženje razlika, borba, promjene i sazrijevanje.
Sada, kada ga gledate na terenu, više ne vidite dječaka koji se samo trudi, iako to zvuči nestvarno, vidite igrača koji već sada zna više nego što njegova dob sugeriše, i to je naprosto najveći kompliment koji fudbal može dati.
Jer najveće fudbalske priče uvijek su počinjale ovako, tiho, nenametljivo, ali s jasnim tragom da se nešto veliko rađa, a hoće, sigurni smo da će Dinina priča biti velika.
