Postoje datumi koji nisu samo još jedan precrtan broj na kalendaru. To su oni datumi, dani simbolike koji žive negdje duboko u nama, utisnuti poput neizbrisivih tragova koje ni vrijeme, ni politika, ni sva zla svijeta ne mogu izblijediti.
Za Bosnu i Hercegovinu, jedan od tih trajno vidljivih i jednako trajno bitnih datuma je i onaj današnji, koji se u historijske knjige upisao prije ravno 30 godina, 30. novembar 1995. godine – dan kada je fudbalska reprezentacija prvi put u jednom zvaničnom susretu pod državnom zastavom istrčala pred svijet i rekla: mi postojimo, mi smo živi, mi se vraćamo.
To nije bila obična utakmica, ili neki sportski događaj. Bio je to otkucaj srca države koja je tek preživjela pokušaj uništenja.
Stadion Qemal Stafa: Mjesto gdje je Bosna prvi put progovorila
Zamišljam i kroz maglu oživljavam taj trenutak ponosa. Tirana, kasna jesen, tribine na kojima se okupilo desetak hiljada ljudi, i igrači Bosne i Hercegovine koji stoje u tišini.
A onda, prvi put na zvaničnom nastupu naše reprezentacije intonirana je „Jedna si jedina“.
To u tom momentu nije bio samo glas koji je dolazio iz zvučnika, to je bio i glas iz rovova, iz podruma, iz raseljenih kuća, iz ruševina i iz nevjerovatne volje ljudi da opstanu.
Himna male zemlje, velike duše, otpjevana na tuđem stadionu, jer uslove zbog agresije da se igra na nekom od naših, nismo imali.
I zato je tog dana svaki sekund odigran na zelenom terenu, svaki dobar ili loš pas, ustvari bio pobjeda.
Fudbal kao (diplomatska) linija života
Mnogi ni danas ne znaju kroz šta je prolazio Nogometni savez naše zemlje tih godina.
Nije to bilo onako kako mi to danas vidimo na TV ekranima, uglađeno rukovanje s delegatima, kamere na svakom koraku i slanje dopisa hrpom mailova. Bio je to pravi ratni put na kojem se u torbama, uz dokumente, nosio i ponos jedne države. Nacionalni ponos, državni tim najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Nogometni savez BiH je odmah po osamostaljenju napustio FS Jugoslavije. Izabrani su novi ljudi, donesen statut, poslan zahtjev za članstvo na adrese krovnih nogometnih kuća, FIFA-e i UEFA-e, i sve to dok su granate padale na Sarajevo, a tenkovi pokušavali pregaziti ideju Bosne i Hercegovine.
Niko tada nije znao kada ćemo odigrati prvu utakmicu, ni gdje, ni protiv koga.
Svesrdno se radilo na promociji našef saveza, naše reprezentacije i naše domovine, ali van naše zemlje, jer u njoj je to bilo gotovo nemoguće. Bosna i Hercegovina nije tada imala moćne lobiste ili enormne finansijske resurse, ali je imala nešto što agresori nisu uspjeli uništiti, volju da se ne preda.
Rezultat nije bio nebitan, ali je bio u drugom planu
Albanci su tog 30.11.1995. pobijedili sa 2:0. Qendro i Dobi su pogodili, Danilovski iz Makedonije sudio je korektno, a same tribine bile su pristojno popunjene.
Ali nikoga u Bosni i Hercegovini nije zanimalo ko je dao golove za rivala, kako smo igrali i ko je sve nastupio, oni rijetki sretnici koji su imali priliku da gledaju televizore i slušaju radio prenos, bili su preplavljeni emocijama, uživajući u potvrdi da naša država postoji.
Tog dana u Tirani, na terenu nisu bili samo igrači, nego ratnici koji su ponijeli teret cijele jedne nacije. Pintol, Konjić, Musić, Turković, Musemić… imena koja danas, kada ih izgovoriš, zvuče kao kamen temeljac fudbalske kuće Bosne i Hercegovine.
U kultnom Zmajevom gnijezdu napravljen je i prvi domaći korak
Nekoliko mjeseci kasnije, Bilino polje je iznova dokazalo kako je više od stadiona, i počelo je pisati stranice svoje, ali i historije našeg nacionalnog tima. Protiv istog rivala, prijateljske Albanije, ovoga puta na domaćem tlu u kasnijem domu Zmajeva, popularnom Zmajevom gnijezdu, završilo je 0:0.
Bez golova, ali sa hiljadama emocija na stadionu, jer bio je to prvi put da je naša reprezentacija igrala “kod kuće”, makar je njen dom još uvijek bio u oporavku.
Prije Tirane i Bilinog
Prije Tirane postojala je još jedna posebna faza borbe za naš savez, naš nogomet i našu zemlju, ona humanitarna, najbolji bh. fudbaleri, igrali su za domovinu i prije nego što je ona zvanično imala pravo igrati samostalno. U Genku su slavili 3:1, u Koblenzu izgubili 4:1, ali svaki euro ili DM, od prodanih karata bio znak da svijet nije nijemo posmatrao gašenje zemlje.
To su bile utakmice bez zastava i himni, ali s najvećim mogućim motivom, pomoći Bosni da preživi.
Država je bila mlada, ali njen fudbal je imao dušu
Godinu nakon historijskog debija, Bosna i Hercegovina je postala članica FIFA-e.
To je za nas bilo više od članstva, to je bila potvrda postojanja, priznanje države koja je opstala i preživjela, koja zaslužuje biti dio svjetske fudbalske porodice.
Ali ni tada nije bilo lako, jer prve „domaće“ kvalifikacijske utakmice igrane su u Bolonji. Tek 1998. godine Savez je postao punopravni član UEFA-e, a naši klubovi dobili su priliku igrati Evropu.
Kada danas gledamo Zmajeve, često se ljutimo, kritikujemo, tražimo više, želimo bolje. I to je sasvim normalno.
Međutim, barem ponekad se treba vratiti na početak, na dan kada smo imali samo dresove, volju i himnu koja je prvi put odjeknula preko granice.
Tirana 1995. nije samo početak reprezentacije, to je i početak nove Bosne i Hercegovine, države koja se, uprkos svemu, digla i rekla: tu sam, postojati ću, boriti ću se, i opstati!
Toga dana, nismo igrali samo fudbal, toga dana, vraćali smo Bosnu svijetu i vraćali svijet Bosni.
