Joao Mendes, sin slavnog Ronaldinha, poručio je da ne osjeća nikakav teret prezimena i da ne pokušava pratiti očev put, već izgraditi vlastiti. Nakon što je nastupao za Cruzeiro i Barcelonu, prošle sezone prešao je u Burnley, a sada je stigao u Hull City, gdje je potpisao ugovor do kraja sezone i priključio se ekipi do 21 godine.
Njegov dolazak u Španiju izazvao je veliko interesovanje, ali manje zbog fudbalskih kvaliteta, a više zbog činjenice da je sin jednog od najvećih Brazilaca u historiji, koji je s Barcelonom osvojio dvije titule prvaka i Ligu prvaka. Upravo to poređenje, kaže Mendes, bilo je jedan od razloga njegovog odlaska iz Barcelone.
“Ne osjećam nikakav pritisak. Oduvijek sam znao da sam ja ja, a on je on. Naravno da ćete me gledati kao njegovog sina, ali to ne utiče na mene niti na moj stil igre. Uopće me nije briga. Porodica mi stalno govori da se ne obazirem na buku oko mene. Najvažnije je da uživam u fudbalu”, rekao je u razgovoru za BBC.
Za Hull nastupa kao krilni napadač ili ofanzivni veznjak, a cilj mu je da se nametne stručnom štabu i izbori mjesto u prvom timu. “Samo radim naporno da zaslužim svoje prilike. Kondicija mi nije bila idealna kad sam stigao, ali radim na tome. Treneri to razumiju i pomažu mi.”
Ronaldinhova karijera postala je dio fudbalske legende, ali Mendes kaže da njegov put tek počinje i da ga želi proći na vlastitim uslovima. “Želim biti Joao, bez obzira na sve. Nikada nisam pokušavao biti kao otac. Mislim da je dobro što sam se malo odmakao od mjesta gdje je on igrao. Ljudi spolja očekuju da budete nešto što nikad nećete biti, sviđalo vam se ili ne.”
Još jedna zanimljivost je da Ronaldinho isprva nije želio da mu se sin bavi fudbalom. “Moji roditelji nisu bili oduševljeni time. Znali su šta donosi takav put. Ali kad je strast jača, ne možeš protiv sebe.”
Na pitanje osjeća li se opterećen očevim imenom, Mendes je odgovorio: “Uvijek sam bio ponosan što sam sin onoga koga jesam. Moj otac je bio jedan od najboljih, ako ne i najbolji, koji je igrao ovu igru. Biti njegov sin je čast, ali istovremeno želim igrati svoj fudbal, bez pritiska i bez stalnog poređenja.”
