Često ćete u razgovoru čuti termin i kolokvijalni izraz “prekucali igricu”. Takav termin se koristi kada želite dočarati nečiji angažman ili učinak, nečiju dominaciju ili superiornost u smislu izvedbe, izrade ili kvalitete, i tako ga postaviti na pijedestal.
Većinom se to koristi za pojedince, istaknute u nekoj branši, sportu ili nekoj trećoj aktivnosti u kojoj su dominantno iznad drugih ili iznad rezultata drugih.

Danas se u nekim medijima pojavila priča o tome kako je NK Čelik najzaduženiji sportski kolektiv u državi. Da, to je nesporna činjenica ukoliko želite da ocrnite ili gledate stvari iz negativnog ugla i tako ih prezentujete drugima.
S druge strane, nesporna je činjenica da je Čelik istovremeno klub koji je vratio najviše poreskog duga, i klub čiji se dug u kontinuitetu smanjuje. To je za svaku pohvalu i svakako stvar koju će istaknuti neko dobronamjeran i neko ko želi pisati afirmativno a bazirano na činjenicama.
Razlog ili osnova, možda i jedini koji su zaslužni što Čelik kao takav uopšte i postoji, njegovi su navijači. Oni su bili ti koji su pokrenuli ideju socios modela, oni su bili ti koji su “stali na crtu” ranijim upravama i njihovim surogatima koji su Čelik vukli ka samom dnu i agoniji.
Oni su ti koji su rekli dosta, i koji su zajedno sa svojim klubom krenuli od svih naselja i mjesnih zajednica na kantonu, u borbu za bolji i zdrav Čelik. I bilo je divno, iz ugla nekih klubova kojima je meč sa Čelikom u Kantonalnoj ligi i igranje susreta na Bilinom bilo san, i ostvarenje fantazija, i neka je tako, Čelik je veliki klub, ali Čelik poštuje i uvažava sve klubove, jer čini mi se kako nema kluba u okruženju koji kroz historiju nije dao neko značajno ime za Čelik.
Bio je to i svojevrsni “road trip” za navijače u upravi Nk Čelik ali i za navijače Čelika, popularne Robijaše čija se pjesma pjevala na sve i jednom stadionu u ZDK u periodu kada je Čelik igrao najniži rang, Prvu nogometnu ligu ZDK. Dvije sezone u drugoj ligi Centar, odvele su Robijaše dva puta do divne Ustikoline, i do Vitkovića na samom istoku naše domovine, ali i do prelijepog travnjaka stadiona u Zavidovićima, igrali su crno-crveni i u Prači sa ekipom Jahorine, ali i sa “motoristima” iz Sarajeva kao u ekipom Unisa iz Vogošće.

U prvom naletu kroz drugu ligu Centar, nije bilo stadiona na kojem Robijaši nisu gromoglasnom podrškom nosili svoj Čelik, i ne samo to, nego su nerijetko bili i prva organizovana navijačka grupa koja je ušla na neke stadione. I sve to samo zbog ljubavi prema ponosu svih Zeničana. U prvom pokušaju kroz drugu ligu Centar, skupa i dobro selektovana ekipa Stupčanice ispostavila se prejakim rivalom, i oni su prvi prošli kroz cilj do Prve lige.

U drugom pokušaju, crno-crveni su prvi prekinuli vrpcu, i obezbijedili famozni baraž za Prvu ligu. A u baražu pitoma ekipa Klisa, iz herojskog naselja nadomak Konjica. U prvom meču u Konjicu, 2000 navijača Čelika, a atmosfera nezapamćena, utisci fenomenalni a rezultat zadovoljavajući, navijanje Robijaša čulo se do Ivana. U revanšu Bilino ispunjeno kao u momentima iz devedesetih kada se Čelik borio za titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Čelik je u jednaj atmosferi delirija slavio protiv momčadi iz Buturović Polja i domogao se Prve lige.

Prva liga donijela je mnoge tegobe i iskušenja, liga je to u kojoj vas dve vezana trijumfa sa začelja vode na vrh tabele i obratno. I Čelik se dvije sezone kalio u ovoj ligi, a sada ova treća daje odgovor na pitanje – da li smo spremni za iskorak?
Nijedan tekst o Čeliku ne može proći bez Robijaša, i oni nisu samo navijačka grupa, Robijaši su društveni fenomen.

Od osnivanja 1988. godine, Robijaši su bili simbol Zenice, bunt protiv sistema, snaga koja je pratila klub u svim usponima i padovima. Ali ono što su uradili od 2015. na ovamo je više od podrške i navijanja. To je bio aktivizam, borba za opstanak i izgradnju nove strukture kluba.
Robijaši su jedina navijačka grupa u BiH koja je praktično preuzela klub i spasila ga od gašenja. I to je činjenica koju niko ne može osporiti.
I važno je istaći da Zenica i Čelik su jedno. Klub je osnovan 1945. godine, u isto vrijeme kada je grad rastao kao industrijski centar. Željezara je bila ponos grada, a Čelik njen sportski izraz.
U godinama kada su se radnici ponosili svojim rukama i trudom, Čelik je bio simbol njihove snage na terenu. Zbog toga klub i danas ima poseban status — on nije samo fudbalski kolektiv, nego identitet grada.
Danas, kada mediji pišu da je Čelik najzaduženiji sportski kolektiv u državi, to je samo pola istine. Druga polovina je da je Čelik istovremeno i klub koji je najviše smanjio dugove i koji uporno vraća porez državi.
Nema mnogo kolektiva u BiH koji to rade. Većina ili tone dublje, ili jednostavno nestane. Čelik je odlučio da se bori.
Sada je ključno pitanje, može li klub napraviti iskorak u Premijer ligu i tamo se stabilizovati? To neće zavisiti samo od sportskog segmenta, nego i od sposobnosti da se održi socios model, da se obezbijede sponzori i da grad stane iza kluba.

NK Čelik je prekucao sve nivoe propadanja i od Premijer lige stigao do Kantonalne. Ali nije nestao. I baš to ga čini posebnim.
Dugovi, padovi, neuspjesi — sve je to realnost. Ali realnost je i da Čelik ima nešto što drugi nemaju: hiljade ljudi koji nisu pustili da se ugasi. Ima stadion koji je i danas jedan od najboljih u zemlji. Ima historiju trofeja, evropskih utakmica i velikih imena.
Zato, kada neko kaže da je Čelik najzaduženiji klub, neka doda i ovo: Čelik je klub koji vraća dugove, koji se diže iz pepela i koji i dalje okuplja ljude oko sebe. To nije priča o propasti. To je priča o opstanku.
NK Čelik nije samo fudbalski klub. On je simbol Zenice, simbol Bosne i Hercegovine. A simboli — oni ne umiru.