Vjerovatno prosječnom posjetitelju sportskih portala ime Edina Salaharevića ništa ne znači, siguran sam kako i mnogi sportski novinari ne znaju mnogo o sjajnom mladiću tog imena i prezimena.
Ne zvuči njegovo ime poznato, ne vrti se po TV špicama, nije prisutno u reklamama, ne veže se za dvorane sa reflektorima, za arhive NBA draftova, ni za košarkaške dvorane s prepunim tribinama.
A trebalo je.
Jer da je svijet bio makar malo pravedniji, danas bi možda slavili i u Kući slavnih imali čovjeka koji je sa 19 godina bio najbolji mladi košarkaš Jugoslavije. Danas bi Edin Salaharević imao nešto preko 52 godine. Možda bi danas Edin bio selektor naše reprezentacije, direktor u FIBA-i, trener mladih selekcija… Možda bi bio skaut nekog od NBA timova ili jednostavno neko ko tiho šeta Tuzlom dok mu prolaznici s poštovanjem klimaju glavom.
Ali ne, Edina više nema.
Ubili su ga.
U logoru Sušica.
Mučili, gazili, kundacima udarali i na kraju – izbrisali. Jer nije nosio prezime koje se “moglo prešutjeti”, jer je imao ime koje su mrzili. I jer je bio bolji od njih.
Prvak Jugoslavije, dijete Slobode
U martu 1992., manje od dva mjeseca prije nego što će ga na put bez povratka odvesti oni s kojima je rastao, Edin je bio na krovu Evrope i u kremi omladinske košarke.
Sa Slobodom iz Tuzle osvojio je juniorsko prvenstvo Jugoslavije. Igrao je rame uz rame s Mulaomerovićem, a zajedno su razbili Lokomotivu iz Mostara i Užice. Na tom turniru bio je dominantan. Double-double učinak u finalu, a za ekipu je bio lider i oslonac.
Bio je pozvan da igra za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, onu zadnju, onu u kojoj su igrali Bodiroga, Tomašević, Tomić… Samo nekoliko sedmica kasnije, njegovo ime više nije bilo na spisku. Bio je na spisku za likvidaciju, na spisku koji su kreirali oni s kojima je do jučer šutao na koš, sa nekima od njih čak i na onaj koji je u njegovoj avliji napravio babo Muhamed.
Vlasenička noć i izdaja
U noći između 12. i 13. septembra 1992. godine, u svom rodnom gradu Vlasenici, ljudi s kojima je igrao košarku, koje je vodio na utakmice, kojima je poklanjao Draženove patike, upali su mu u kuću.
Odveli su ga.
Mučili. Prebijali. I na kraju pogubili.
Njegove kosti pronađene su godinama kasnije, u više masovnih grobnica.
Rasute. Pomiješane.
Prepoznao ih je brat Nedim. I ukopao.
Edinova majka Hatidža je umrla 2019. godine, ali barem je dočekala da sina pokopa. Da zna gdje mu može proučiti Fatihu.
Zašto je ubijen? Jer je bio Edin. Jer je bio najbolji. Jer je bio Bošnjak.
Nisu ga ubili jer je nekome prijetio.
Niti jer je bio vojnik, ili nosio uniformu.
Ubijen je jer je postojala mogućnost da jednog dana uspije. Jer je imao ime koje je, u očima zlotvora, automatski značilo da ne smije živjeti. Jer je bio uspješan i jer nisu mogli podnijeti to da će njih, sitne, poraziti. A svjesni moraju biti da su poraženi, jer istina uvijek pobijeđuje.
Najviše boli to što su ga ubili njegovi prijatelji. Oni s kojima je rastao. Koje je u Tuzli hranio, častio, vodio ih na utakmice i dijelio s njima ono što je imao. A oni su mu uzvratili. Ali ne dobrim na učinjeno dobro, nego dušmanski, zlim i bešćutno, poput hijena.
Košarkaška lopta u avliji Salaharevića
Brat Nedim se vratio u Vlasenicu.
Renovirao je kuću i postavio koš, isti onaj koš kakav im je otac Muhamed ranije pravio.
Sljedeći dan, pred kućnim vratima, dočekala ga je kožna lopta rasparana nožem. A poruka je bila slijedeća: “Što je igrao, igrao je.” Trideset godina poslije, još uvijek postoji neko ko misli da nije dovoljno što su ga jednom ubili.
Edin nije samo ubijeni košarkaš
On je simbol.
On je sve ono što nam je ukradeno.
On je podsjetnik da mržnja ubija, ali da sjećanje ne blijedi a istina ne posustaje i ne odustaje. Da lopta koja je prepolovljena i dalje može da se zakotrlja u našem sjećanju.
U muzeju genocida u Sarajevu stoji Edinov dres. Zlatna medalja iz 1992. godine. Edin je bio dječak koji je sanjao Poljud, koji je volio Hajduk, Jugoplastiku…
I ne, nema izgovora. Nema riječi koje mogu popuniti rupu u vremenu. Nema gesta koja može vratiti Edina.
Ali ima odgovornosti.
Ima pravde. Ili bi barem trebalo da je ima.
Ima i priča. Ova priča ali i sve one koje nećemo prestati pričati. Ne zbog osvete, nego zbog istine. Ne zbog politike, nego zbog budućnosti.
Jer ako se Edin Salaharević zaboravi – onda su oni koji su ga ubili pobijedili.
A to nećemo dozvoliti. Ne smijemo. Ne dok postoji neko da priča. Ne dok postoji koš na koji djeca šutiraju. I ne dok postoji Bosna koja zna cijeniti svoje sinove.
