Nekadašnji košarkaš reprezentacije BiH Nemanja Gordić gostovao je na podcastu Čamac i Brkina Podkast.
Između ostalog govorio je o pozivu za reprezentaciju BiH, te o malom i nedovoljnom odmoru za reprezentativce.
“Svi znamo koliko je Bosna i Hercegovina kompleksna i složena država. U tom trenutku, kada sam dobio poziv, igrao sam za Leotar. Prvo što sam uradio bilo je da pričam s ocem i mojima kod kuće. Prva reakcija mog oca bila je jednostavna i iskrena: ‘Tvoja je odluka. Ti biraš. Tu smo rođeni. To je naša država – kakva god da je, naša je.’ Tako smo i donijeli odluku.
Tako je sve počelo – kadetska, juniorska selekcija, B divizija, evropska prvenstva… Međutim, prije par godina dao sam jedan intervju, prvi put nakon dugo vremena. Prenosili su ga razni mediji, bilo je raznih tumačenja – kao i uvijek u BiH. Pitanje je bilo da li je bila greška igrati za reprezentaciju takvu kakva je bila tada u Bosni i Hercegovini. Ja sam tada rekao – jeste, bila je takva kakva je, ali dvije lopte su nas dijelile od uspjeha.“
“Sezona ti traje do kraja juna, dobiješ pet-šest dana slobodno, i odmah ideš u reprezentaciju, gdje si sve do kraja augusta ili početka septembra. Iz finiša sezone, iz umora, ideš pravo na nove pripreme. Kad se to završi, odmah se vraćaš u klub. Gdje je tu prostor za individualni rad? Još ako se povrijediš… Tako je i bilo. Naravno, kroz reprezentaciju dobiješ rutinu, igraš protiv dobrih igrača, taktički napreduješ. Ali individualno – stagniraš. Ja sam lomio i ruku i nogu. Neću sad ni ulaziti u to. Dobro je i da je ta reprezentacija uopšte funkcionisala tada. Ali koliko sam se povrjeđivao i koliko me je to koštalo – to je posebna priča.“
„Ipak, sve to gledam s pozitivne strane. Ali da budemo realni – da li je to bila reprezentacija kao, recimo, Španija, Italija, Francuska, Srbija? Tamo ideš u sistem, gdje se napada medalja, gdje raste vrijednost igrača. Imao si primjere igrača koji nemaju klub, koji su imali loše sezone, a onda odu na Evropsko prvenstvo, uđu u polufinale, uzmu medalju i nakon toga biraju gdje će igrati. Naša reprezentacija tada nije bila takva. Mi smo išli, kako se kaže, grlom u jagode. Igrali smo za svoju zemlju, to nosi nešto u sebi, ima svoje čari, ali konkretno za tebe kao igrača, kao osobu u tom trenutku – to nije bilo dobro. Zamisli da sam ta dva mjeseca proveo drugačije – da sam našao kondicionog trenera, individualnog trenera, radio dva ljeta isključivo na sebi, tražio novi klub, ulagao u svoj napredak. Onda bih u reprezentaciju došao potpuno spreman. Možda bih tada protiv Litvanije dao koš, izbacio ih i mi bismo ušli u polufinale.“
