Babo juga – simbol vjernosti, tihe snage i ljubavi koja traje duže od vremena!
Navijački svijet oduvijek je bio poput žive enciklopedije emocija, lojalnosti, nerazumijevanja i duboke, često neobjašnjive pripadnosti.
I svaki put kada pokušate nekome van tog svijeta objasniti ko je autoritet među navijačima, dobićete očekivan, šablonski odgovor: opasan tip iz kraja, nabildan, istetoviran, s gardom koji tjera na respekt, ako ne i na strah.
Ali to nije cijela istina. Ponekad, zapravo vrlo rijetko, dogodi se da autoritet ne dolazi iz snage mišića ili galame, već iz tišine, prisutnosti, dosljednosti i života provedenog na jednoj tribini. I tu počinje priča o jednom od onih ljudi zbog kojih navijačka scena ima dušu.
Mirso – ili kako ga njegova Robija zove: Babo juga.
Nema u njegovoj pojavi ničega što bi odavalo stereotip. On nije glasniji od drugih, nije onaj koji skače prvi, koji naređuje ili galami. On je onaj koji postoji na tribini. On je stub, korijen, svjedok prošlih vremena i tihi podsjetnik da navijač nije onaj ko samo bodri, nego onaj koji živi za klub.
Mirso je porodičan čovjek. Penzioner. Otac. Djed. Čovjek kojeg komšije pozdravljaju s poštovanjem, kojeg stariji gledaju kao iskrenog prijatelja, a mlađi kao legendu. I ta legenda se ne stvara na TikToku, Instagramu ili putem viralnih klipova. Ona se gradi vremenom, dosljednošću, pjesmom za voljeni klub na kiši, porazima, teškim godinama i nepokolebljivim stajanjem uz crno-crvenu boju.
Na “jugu” – tribini koja za zenički Čelik znači više od betona i željeza – on nije samo prisutan. Mirso je njen duh. Zato nije slučajno što mu je titula “Babo juga” dodijeljena bez ceremonije, bez kalkulacija, tiho, ali nepovratno. Jer u svijetu Robijaša, to je više od nagrade. To je čin besmrtnosti.
I zato odluka klupske uprave, predvođene predsjednikom Denisom Mušovićem, da Mirso bude jedan od dobitnika nagrade za životno djelo nije samo ispravna, to je gesta koja obnavlja vjeru u ono što fudbal jeste: pripadnost, zajedništvo i iskrena emocija.
Iako su priznanja dobili i drugi zaslužni pojedinci – od fudbalskih velikana poput Kemala Hafizovića, Rifeta Brdarevića, Mate Gavrana, Damira Bradarca, priznatih građana Zenice Senad Ibrahimpašića, Mirsada Čizme, Mehe Mujičića, Fadila Dedića, Muharema Kovača, Muhameda Gađera i Fuada Osmanlića pa sve do glumačke veličine Harisa Burine (posthumno) – Mirsina nagrada nosi drugačiju simboliku. Ona dolazi iz srca tribine. Iz srca, i od raje.
Mirso nije osvojio pehare. Nije bio u novinskim naslovima. Nije davao golove. Ali je ostao. Kad su svi drugi odlazili, kad su sistemi padali, kad su titule bile daleko, kad je Čelik tonuo i kad su mnogi šutjeli – Mirso je stajao na jugu. Nije pravio buku. Samo je bio tu.
I zato, više nego ikada, danas trebamo ljude poput Mirse. U vremenu kada se identitet prodaje za klik, a pripadnost mijenja za lajk, on je podsjetnik da pravi navijač ne treba megafon. Dovoljno je da bude – tu. Svaki put. I da ne traži ništa zauzvrat.
Zato, hvala ti Babo juga. Hvala što si nas naučio da navijač ne mora vikati da bi se njegov glas čuo. Dovoljno je da voli. I da nikada ne ode.
