Prava vrijednost pokazuje se onda kada dolaziš jer voliš svoje, a ne zbog imena protivnika. Kada na okupljanje ne dolaziš zbog “ja”, već zbog “mi”. I kada ne pitaš “ko sve neće igrati”, nego se sam javiš – jer osjećaš obavezu, jer osjećaš dres.
Kada je Sergej Barbarez sjeo na klupu nacionalne vrste, kada je preuzeo reprezentaciju, prva stvar koju je tražio nije bila taktička disciplina, ni pressing u zadnjoj trećini, ni nova imena sa stranih adresa. Tražio je kult. Tražio je ono što smo izgubili negdje putem, između neodaziva, lažnih povreda i kalkulanata koji biraju protiv koga vrijedi igrati.
Govorio je tada realno, ono čega smo bili svjesni ali nismo željeli čuti – nemamo kadar za A Ligu nacija, i da se ne lažemo i ne zavaravamo oko očekivanja. Ali da imamo ono nešto, materijal koji se ne može izmjeriti okom statistike, da imamo momke koji znaju šta znači “voli svoj grb”. Ali ih prvo moramo podsjetiti.
Nisu Sergeja mnogi razumjeli tada. Ne razumiju ni sada. Jer ne razumiju koncept u kojem fudbal nije samo stepenica za bolji ugovor, već životna misija. Gdje ne igraš za klauzulu, već za pjesmu s tribina. Gdje ti srce zatreperi kad čuješ himnu – i znaš da to nije tek još jedan meč.
Barbarez zna da se ne možeš osloniti samo na one koji dolaze kada protivnik nosi veliko ime. Jer prava reprezentacija počinje od onih koji dođu kad treba igrati protiv Luksemburga, Kazahstana ili Gibraltara, i daju zadnji atom snage.
To su naši pravi reprezentativci. Oni koji ne navlače dres da bi nekome prodali priču, već da bi ispričali svoju. Oni koji dolaze jer vole ono što rade, i rade ono što vole, i s ponosom oblače dres svoje i naše, jedne i jedine, Bosne i Hercegovine. A kad voliš ono što radiš – sve izgleda ljepše.
A sada su to prepoznali i navijači, pa će i oni na +30°C napuniti Bilino Polje – protiv San Marina. Onako kako ga nisu napunili ni protiv Nizozemske u A Ligi nacija.
Jer, emocija nosi, a ne ime protivnika.
❤️⚽
