Sjajna utakmica naših Zmajeva večeras u Orleansu, i naravno porazi se ne mogu slaviti, ali može se izgubiti a ne biti poražen.
Večeras su naši Zmajevi odigrali odličnu utakmicu, na kraju su rezultatski izgubili, ali ne da nisu razočarali nego baš nasuprot.
Na ovaj februarski prozor nije stigao bitan kotač, Amar Gegić, zbog povrede nije nastupao ni za svoj klub. Bez Amara smo u dupke punom Mejdanu slavili nad Ciprom, uvjerljivo i zasluženo.
Nakon Mejdana i Cipra, za Francusku se krenulo bez Atića i Muse. Otac sjajnog Atića preminuo je u noći slavlja plasmana na EP nakon susreta u Mejdanu. Musa, prijatelj, kum i saigrač, ostao je uz Edina u ovim teškim momentima za njega. I neka je, to i jeste odlika ovih naših Zmajeva. Svi za jednog i jedan za sve!
Večeras u Francuskoj smo igrali baš tako, beskompromisno i do zadnjeg atoma snage, srcem, a tada smo najjači.
Samo jedan djelić sekunde na kraju je naše Zmajeve dijelio od produžetka, ali uspjeli su domaći kroz mrežicu provući loptu, dok je crveno svjetlo obasjavalo tablu iza obruča.
Regularno.
Čisto.
Ali ovo je jedan od onih poraza koji ne boli, ne treba slaviti poraze, to stoji. Ali treba slaviti momke koji ovu zemlju nose na srcu, i za nju idu devizom – svi za jednog, jedan za sve!
