Siguran sam da niko od nas neće naći i prezentovati toliko široku sliku kada priča o fudbalskom klubu kojom bi nekome drugome pokazao dovoljno šta je to i šta za njega predstavlja klub.
Upitno je da li uopšte može da se ponudi konačan odgovor, jer kad govorimo o klubovima uglavnom se priča svodi na ono što ne valja i šta sve treba bolje. Šamaraju nas vlastiti ego i sujeta previše, svi bi da se pitamo nešto, a velika većina ne može, ne treba i ne zna.
Zbog toga i vrludamo mrkim vilajetima prava na mišljenje, gdje su greške isto tako lako moguće, kao i greške kod izvođača radova, trenera i igrača, upravnih i nadzornih odbora.
I sve dok ne iskočimo iz tog voza sujete koji vijuga lošim šinama, i skinemo sa sebe plašt svemogućih i sveznajućih, nikako ne možemo da pomognemo i budemo od koristi, a sa druge strane svi koji već u kolektivima koji se klubovima zovu iz istih razloga nisu spremni da prihvate da je nešto pogrešno u onome što i kako se već radi, jer i oni se voze istim šinama, samo u drugom vozu.
Neupitno je kako svako ima mišljenje i svako ima pravo na mišljenje, ali sa druge strane malo ko želi da se prihvati krivice a posebno posla, uglavnom se serviraju alibiji i teorije zavjere. A mnogi jednostavno šute, da se ne zamjere i da im se ne uzme za zlo.
Nije lako ni ponuditi objašnjenje, ruku na srce naš sport nikada nije bio posebno poznat po uređenosti, po sistemskom radu, po priznavanju struke, po poštovanju principa, načela i odredbi postavljenih u nekim planskim i sistemskim bitnim dokumentima.
Kada se osvrnemo iza sebe, sve veliko što smo napravili, bilo je više na bazi incidenta i spleta okolnosti. Ne lažimo se, (pre)često je to bilo bez podrške, sa grbavih terena, iz prašnjavih sala, sa okrnjenom i nefunkcionalnom opremom, hranom u autobusima, opremom u rukama, više kao splet čudnih okolnosti spoja pravih ljudi i s(p)retnih okolnosti i situacija koje su donijele rezultat. Onda se taj rezultat jaše godinama, (pre)uveliča(va), glorifikuje, iako i sami učesnici znaju da “ne znaju kako su do njega došli”.
Drugovi i drugarice, braćo i sestre, navijači i simpatizeri, klub nije niti predsjednik, niti upravni i nadzorni odbori, niti sportski direktor, šef struke niti treneri, niti igrači, treneri mlađih kategorija, niti mlađe kategorije, tereni, doktori, fizioterapeuti, ekonomi, navijači, čistačice, predstavnici, ljudi zaduženi za bezbjednost, PR-ovi… Ne čine jedan klub ni društvene mreže, ni oni što vas hvale, ni oni što vas kude, ni ambiciozni roditelji koji svoju djecu gledaju kao džak novca. Nije klub ni strategija, ni Evropa, ni sistem igre, ni pravilnik o ponašanju, ni pripremni period, ni prvenstvena ili kup utakmica.
Ništa od nabrojanog nije klub, a sve od nabrojanog čini klub.
Znate, klub mora imati kičmu koja stoji stabilno. Predsjednik i direktor imaju obavezu da (iz)nalaze šefa sportskog segmenta, sportskog direktora koji odgovara sa trenerom za rezultate i traga za igračkim kadrom, trener ima zadaću da traži stil i način igre, ljepotu i lepršavost, da priušti jedno udvaranje navijačima koji moraju da se odrede da li žele da pomažu ili odmažu.
Ako ih ima.
Treneri mlađih kategorija imaju zadatak da spreme mlade momke da kada se nađu u seniorskom timu igraju isto, i da shvate da se fudbal na isti način igra svuda i uvijek, sa drugarima na školskom igralištu, ili sa Valencijom na Mestalli, fudbal je ista igra, bez obzira na rivala, uzrast, vrijeme i mjesto odigravanja utakmice.
Ako čistačica govori o stanju u svlačionici i da ovaj ili onaj nije dobar, klub je u problemu. Ako treneri ne govore međ’ sobom, ako gledaju kako će ovaj drugi da kiksa za vikend, kako bi mogli da se naslađuju, pa da se međusobno isprate, ako PR informaciju o klubu plasira u dvije rečenice, ako su vaši predsjednici autoritativne ličnosti koje sve o svemu znaju i ako su okolo poslušnici koji klimaju glavom i ne koriste pravo na drugo mišljenje, taj klub je u problemima, kojih ni svjestan nije.
Dok god se jasno i čitko ne napiše šta hoćete, što želite, čemu se nadate i dok ne krene da se praktikuje napisano, dok god se nalazite u sivoj zoni, vi ne možete dalje i bolje.
I ne zaslužujete.
I ako dođete do nekog “rezultata” to neće biti vaša zasluga, nego produkt i plod sportske karme koja će vam nešto dati, da bi vam kasnije sve uzela. Jer, karma je ‘’kučka’’, koja će vas uljuljkati, pa vam se svetiti čim dođete do prve krivine. Zato, umjesto da čekate da vam se nešto opet “desi” morate dobro da se pripremite za naredni korak, vježbate lošiju nogu, usvajate nove trikove i na kraju ostavite mnogo znoja u teretani i na bilo prirodnoj bilo vještačkoj travi.
Do tada, dok onaj sa istoka ili zapada ne bude kleo one dole na terenu, dok gledate kako da prekinete utakmicu, umjesto da volite one što predstavljaju vas i vaš klub, dok ne shvatite da je uspjeh u sportu kao i životu proces i da treba vremena, dok god budete angažovali pogrešne ljude na prava mjesta, dok god budete sastavljali ekipe po svom ukusu, a ne pustite trenera da radi posao zbog kojeg ste doveli, znate i sami kad će da vas poštuju i vole i cijene i prihvate.
Nikad.
Dok god budete pravili nemoralne dilove sa nemoralnim ljudima, ne nadajte se sportskoj sreći. Trajanje takve manifestacije je sa unaprijed (pred)određenim rokom upotrebe, kao i vi.
Klub je osjećaj pripadnosti, iskreni osmijeh i sreća, zadovoljstvo postojanja, ispunjenost, urbana legenda i povod za pravljenje novih momenata sreće. Klub je i prečka i stativa, i ivica kaznenog prostora i trava i stolica na nekoj od tribina. Klub je i dogovor i razgovor. Klub je stanje uma, nikako pravilno raspoređene floskule o modernom sajtu i novoj opremi, idealnim uslovima.
Klub je i poraz i pobjeda.
Poraz.
I pobjeda.
I niko nije veći od kluba.
Niko.
Ma o kojem klubu se radilo.
