Gabela će krajem januara i početkom februara biti domaćin a GOŠK organizator najstarijem međunarodnom turniru u regiji – 35. Međunarodni turnir – memorijal “Andrija Anković”
Ovaj turnir posvećen je legendi Gabele i Splita, Andriji Ankoviću, čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u historiji fudbala. Bio je reprezentativac Jugoslavije, osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1960. te dugogodišnji član splitskog Hajduka, Anković je simbol upornosti, talenta i ljubavi prema fudbalu.
Hajduk je najteže dane u bogatoj historiji proživljavao nakon trećeg trijumfa u prvenstvu Jugoslavije, u sezoni 1954/55, jer već sljedeću sezonu Bijeli su okončali na dvanaestom mjestu, i jedva opstali u ligi, koja je tada imala samo 14 klubova.
Preživljavanje, to jest čekanje na novi naslov prvaka Jugoslavije trajalo je 16 godina, u međuvremenu Hajduk je osvojio svoj prvi Kup 1967. godine pa je krenulo napredovanje.
U međuvremenu, u najmučnijem razdoblju do ljeta 1966. jedan igrač, Andrija Anković, stasiti Hercegovac iz Gabele, prototip modernog centarforana, izuzetni golgeter, sa svim karakteristikama modernog špica – brz, probojan, borben, praktično je svojim golovima držao Hajduk da potpuno ne potone.
Kada je u jesen 1958. Anković stigao na Stari plac niko ni pomišljao nije kako će postati nezamjenjiv, standardan i naprosto neumoljiv u svojim silnim atacima i golovima.
Spominjan je često njegov mentalni sklop, sklop pobjednika koji se nikada ne predaje, a kao primjer se navodi susret Hajduka u tom crnom periodu kada su gostovali kod Vojvodine 1963. u Novom Sadu. Vojvodina je tada sramno porazila Hajduk sa 7:1, a kod rezultata 7:0, u 87. minuti Anković je postigao gol, utrčao u mrežu, uzeo loptu, odnio je na centar, i rekao saigračima: “Ajmo, možemo dati još koji gol.“
Anković je rođen u Gabeli 16. jula 1937. a umro je u Splitu 28. aprila 1980. U dresu Hajduka odigrao 153 prvenstvene utakmice (64 gola), 19 u Kupu (14 golova), čak 148 prijateljskih (171 gol). Zanimljivo je da je u pet prvenstava od 1959./60. do 1963./64. od mogućih 118 odigrao čak 115 utakmica.
U ljeto 1966. u svojoj 28. godini, otišao u Njemačku, u Kaiserslautern, poslije dvije sezone igranja za taj njemački klub, nosio je dres Bregenza u Austriji, pa se vratio u Split, gdje ga je čekalo mjesto trenera u omladinskom pogonu. Bio je i desna ruka Branku Zebecu, a kasnije je dobio ulogu instruktora za Dalmaciju. Umro je neočekivano, od srčanog udara 1980. godine sa nepune 43 godine.
