Piše: Admir Gluhić
Znate, nema šablona za uspjeh. Ni prečice.
Nekima se učini da ima nekih posebnih formula kako doći do uspjeha bez truda, rada i odricanja. Nema. Varaju se, ili ih varaju.
Jer, uspjeh nema čak ni univerzalnu definiciju. Nema definicije, urneka ni tumačenja, jer uspjeh umnogome ovisi o kriterijima kojima procjenjujemo vlastita ili tuđa dostignuća.
U sportu, još od samih početaka organizovanih takmičenja, rezultat i plasman zauzimaju visokopozicionirano, centralni i nakbitnije mjesto i ključni su pokazatelji vrijednosti i samog uspjeha. Znate, nametne se kako je jedino važno pobijediti konkurenciju – zar pamti neko viceprvaka, i zar se neko može sjetiti (bez google pomoći) ko je bio peti u Premier ligi Engleske u sezoni 2018/19 ili treći, ili ko je taj isti plasman napravio sezonu poslije?
Šta je ustvari uspjeh?
Ovo je istovremeno privlačnost, ali i surovost modernog, nekada čak i amaterskog a uvijek profesionalnog sporta. Ali, mora li to biti jedini i da li je to ispravan put?
Ispratimo li izjave vrhunskih sportista, na neki način ćemo doći do zaključka kako uspjeh u sportu nije samo plod ili rezultat takmičenja sa drugima, nego često pobjeda i dostizanje vrhunca u domenu rada na sebi.
Ukoliko stavljamo fokus isključivo na rezultate u odnosu na konkurenciju, to nas gotovo izvjesno može dovesti do značajnih frustracija, nezadovoljstva ili čak napuštanja sporta, možda čakni averzije prema sportu kojem smo bili spremni pordrediti sve. Malo je sportista koji mogu u kontinuitetu jako dugo ostati na vrhu, a čak i oni koji uspiju da se na neki način pozicioniraju na vrhu, u stalnom su osjećaju pritiska od strane konkurencije koja jedva čeka na neku njihovu grešku kako bi preuzela primat.
Mentalna snaga
Spustimo li stvari na drugi level, promjena mentalnog sklopa prema vlastitom razvoju i rastu može donijeti dugotrajno i direktno zadovoljstvo. Manje, ali značajne promjene, popraćene kvalitetnom samokritikom i realno postavljenim ciljevima, često rezultiraju željenim uspjehom. Ustrajnost, disciplina, vizualizacija ciljeva i vjera u vlastiti i timski uspjeh ključni su za ostvarenje ciljeva. Sve ove vrijednosti nužno je primarno razvijati kod mladih sportista koji tek ulaze u takmičarski svijet.
Usmjerenost isključivo na rezultat može izazvati anksioznost, koja ometa uživanje u sportu i crpi energiju. Tako mladi ljudi ljubav prema sportu polako zamjenjuju nuždom i obavezom ostvarivanja rezultata, i taj pristisak sputava talenat i umanjuje stepen ljubavi. Tako vremenom, ono što je mlade i potentne buduće sportiste na prvu privuklo u sportu, emocija, empatija, druženje, pripadnost kolektivu – sve to postaje nevažno, a rezultat postaje jedini mjeritelj i valorizator uspjeha.
Cilj psihološke pripreme sportista je usmjeravanje pažnje na elemente koji su pod njihovom kontrolom i koje mogu radom na sebi i sa sobom na neki način i u određenoj mjeri pouspješiti i unaprijediti.
Zadovoljstvo postignutim ciljevima podiže kod mladih ljudi samopouzdanje, povećava njihovu ustrajnost i štiti ih, posebno od izgaranja, zasićenja i pretreniranosti.
