Aleksandar Lazić je baš poput naše domovine Bosne i Hercegovine. Zanimljiv susjedima i komšijama ako od njega imaju koristi, ili ga koriste za potkusurivanje, a ako koristi nemaju, onda nebitan i onaj o kome govore pežorativno.
A nama je Lazić jednostavno Aleksandar, dobro možda nam je nakon trijumfa nad Hrvatskom i učinka na nivou kojeg se postidjeli nebi ni igrači iz NBA lige učini da je on Aleksandar Veliki. Ali on je uvijek isti, skromni dečko nježnog osmijeha.
Nježnog osmijeha ali odbrane poput one kakvu Mourinho postavi u prosječnoj utakmici eliminacione faze nekog takmičenja. Čvrst, nepokolebljiv i beskompromisan. Lično bih, a vjerujem da će se stariji ljubitelji košarke složiti Aleksandra poistovjetio sa Gordanom Firićem.
Petnaestak mi je godina bilo kada je jedan tandem u reprezentaciji Bosne i Hercegovine bio pandan najubojitijem i najpoznatijem tandemu na planeti prije dua O'Neal – Bryant. Divio sam se tada najpoznatijem i za mene još uvijek najboljem duetu na košarkaškim parketima Jordan-Pippen. E mi smo tada imali svog Jordana u liku Nene Markovića i Pippena u liku Gordana Firića.
Dok su na svjetskoj sceni sva svjetla pozornice sasvim zasluženo bila uperena prema Jordanu dok je on punio trofejne tribine Chicago Bullsa, Scottie Pippen je bio njegov posilni i čovjek za sve. Iako su nekoliko godina unazad ova dvojica pokazala i dozu međusobnog neuvažavanja i nepoštovanja, za mene su ostali veliki, barem u onom košarkaškom i sportskom smislu.
Nenad Marković i Gordan Firić bili su mi kao momčiću od nekih 15+ ljeta, nekakav Betmen-Robin tandem. Nenad uvijek onako ispršen, pun samopouzdanja, energije i uvijek nametljiv, toliko upečatljiv i dominantan da se to graničilo sa arogancijom, i Firke, tihi neprimjetni najbolji defanzivni igrač Evrope čini mi se, i čovjek čije su napadačke role bile odigrane onda kada je najpotrebnije, bio je gotovo u pravilu najbolji protiv najvećih.
Dok sam gledao utakmicu u kojoj smo raznijeli, da raznijeli, jer 110 poena je raznošenje u punom smislu te riječi, taman da se radi i o amaterskom turniru a ne duelu, direktnom duelu dvije selekcije za odlazak na EP, helem dok sam gledao tu utakmicu, vratile su mi se slike, ili bolje rečeno 2-3 flashbacka i odmah ću reći koja.
Naumpadao mi je Nenad Marković, njegova ukradena lopta u Villnusu, poentiranje i ušutkivanje dvorane, i koliko god mi srce zalupa u tom momentu naleta emocija i sjećanja, čini mi se još se više naježim kada se sjetim Firićevog istrčavanja i polaganja i onda slavljeničkog trka po dvorani u Villnusu. E to se ne može odglumiti, taj nalet emocija, to srce u grlu, taj adrenalinski šok i ozareno lice, to se može jedino iskreno osjetiti, a tada su tu sreću osjetili milioni Bosanaca i Hercegovaca a donijeli su nam je Neno i Firke. I još jedan lik, a zvoni mi za rečenica još uvijek – Bećiragić, Firić, gotovo je, gotovo je Bosna i Hercegovina je pobijedila…
Druga rečenica, duboko urezana u moje sjećanje, bila je ona iz Skenderije 1997. kada smo čini mi se nadljudskim naporima savladali Hrvatsku, koja je tada imala tim koji je sigurno bio u top 5 na planeti. Bahino – kakvu ruku ima taj čovjek, ostala je uzrečica koju smo koristili godinama igrajući basket s rajom, kada bi pokušali dočarati umijeće nekog lokalnog snajperiste…
Treći nalet, ma potop emocija me podsjeti na Sloveniju, 2013. godina i Evropsko prvenstvo i “novi lik” u našoj priči, Mirza Teletović. Jeza me hvata kada čujem glas Edina Avdića i famozno ra-ta-ta-taaaa. Tada smo, što je možda i igra sudbine opet na proste faktore rastavljali Litvu a Mirza je pogađao trice s parkinga, čini mi se doslovno.
Sudbina je htjela da opet desetkovana, repka bez klasičnog plejmejkera, sa rovitim Musom, demolira u Skenderiji po drugi put selekciju Hrvatske. Sve je nekako u znaku broja dva, Neno i Firke, dva puta Litva i Hrvatska, baš kao i Jordan i Pippen…
Otišao sam daleko od teme, oprostite mi, ali evo vraćam se, i to kratko.
Ovaj famozni broj dva, ili set od dva, to su vam dobri moji ljudi danas jedna sasvim druga priča…
To je priča o Lazi, o Musi, o Kamenom, Amaru Gegiću, Lončaru, Sejfiću, naravno Atiću, izvrsnom Alibegoviću, i pitate se kakve veze ima sada broj dva, i ko su danas ta famozna DVOJKA, pa nema dvojke, nema čak ni petorke, nema boljih i lošijih, više ili manje važnih ili vrijednih.
Tu je samo “mali Srbin iz Milića što igra 3×3” i njegova družina, a opasna je to klapa, vjerujte mi na riječ!
