Piše: Admir Gluhić
Teško pada negativan rezultat, a svaki poraz ostavlja ožiljak. I nema tu izuzetka, nije bitno da li na terenu igrate sa prijateljima iz djetinjstva, na nekom turniru sa najvećim rivalima ili u finalu šampionata, poraz je uvijek poraz i poraz je uvijek težak. Ali, poredaju li se stvari ispravno i nazovu li se stvari pravim imenom, onda sve dobija drugačiju dimenziju.
Pa krenimo redom.
Zamislite scenarij, navijač ste nekog kluba i vaš klub se nalazi na prekretnici. Imate dva moguća puta kojim klub može krenuti. Lijevo je skretanje u put koji možemo nazvati proces, a desno je put koji možemo nazvati rezultat. Na prvu, priznati ćemo svi, primamljivije izgleda ovaj put desno, jer proces djeluje nekako zamršeno, neizvjesno, nesigurno, pa na momente i zastrašujuće. A rezultat jasno označava epilog, kraj, cilj, neku vrstu ostvarenja i dostignuća, nosi na prvu dosta manje neizvjesnosti i djeluje dosta konkretnije.
Da li je sve doista tako, kakvim se na prvu čini?
Rezultat po definiciji predstavlja ono što proističe iz nečega kao posljedica, ishodište, kao ono do čega se dolazi, proizvod djelovanja, postignuće, plod, ishod. I na prvu svi ovi termini djeluju ohrabrujuće, međutim, nije sve u životu pa ni u sportu tako jednostavno.
Spustimo li se na klupski nivo, a možemo to i dalje promatrati sa nacionalnog, svejedno je, i za rezultat je nužno ispuniti neke pretpostavke, i opet to ne nudi garanciju da će se doći do rezultata. Tačnije, do nekog rezultata će se sigurno doći, međutim ostaje dilema da li će to biti željeni ili neželjeni rezultat. Možda i važnije od ovog varijabilnog segmenta je onaj drugi momenat, takozvana “ročnost” rezultata. Ima sad tu uvijek onog rizika koliko će rezultat trajati ukoliko je željeni i koliko će trajati popravljanje ukoliko je neželjeni. Nažalost kako bi se zadvoljile ambicije ali i apetiti masa, najčešće se pribjegne mehanizmima kojima se pokušava ostvariti instant rezultat, kako bi bilo po onoj narodnoj – vuk sit, ovce na broju. I može to trajati mjesec, godinu i dekadu, može se zavaravati i plasirati pod uspješnim jedan dobro odrađen ciklus, jedna uspješna sezona, jedna nadarena generacija, ali nema kontinuiteta. A kontinuitet i vizija su ključ, samo oni nisu baš u direktnoj koheziji sa stvaraocima instant rezultata. Baš nasuprot. Vizija i strategija, nažalost poznati su samo rijetkom broju klubova, a posebno saveza ili nacionalnih timova u našoj državi. Oni rijetki koji su uspjevali doći do “svetog grala” dolazili su najčešće spletom okolnosti, i bilo je to najčešće kratkog daha, a najčešće je tek nakon urušavanja takvih kolektiva dolazilo do spoznaje kolika dubioza ostaje i kolika agonija na spašavanju klubova nakon “uspjeha” je potrebna za povratak u normalu.
Nismo narod od vizije i sistema, u sportu i u životu
Ali mi smo narod koji jednostavno voli improvizaciju, koji voli da “zakrpi”, da živi od danas do sutra, bez jasne ideje i vizije kako i kojim putem dalje. Takvi smo i u životu i u sportu, deklarativno smo mi svi patriote i deklarativno smo svi vizionari i imamo strpljenja, ali samo pod uslovom da bude sve onako kako mi želimo, kada mi želimo i koliko mi želimo.
Da li znate da je naša U21 selekcija, u osam susreta kvalifikacija poražena čak 7 puta? Da smo u tih osam utakmica postigli pet pogodaka, a da je Fabio Silva U21 reprezentativac Portugala postigao 8.
Znate li da se u našem A timu nalazi više momaka rođenih u Njemačkoj nego u Bosni i Hercegovini, da smo u ovoj kalendarskoj godini isprobali 30-tak momaka, s ciljem da se pronađe grupa onih najkvalitetnijih koji će biti baza za selekciju koja bi trebala biti okosnica tima narednih desetak godina? I ništa od toga nama nije dovoljno, jer nemamo rezultat. Iako kategorija rezultata prije ovog ciklusa A Lige nacija nije bila ni opciona tema razgovora. Tema je bila baš vizija i strategija razvoja, kreiranja tima koji će možda ne kvalitetom ponuditi ono najbolje što smo ikada imali, ali koja će emocijom i angažmanom biti ogledalo zdravog sistema. Budimo realni, A Liga nacija za naš i tim kojim raspolažemo, sigurno je prekrupan zalogaj, ali znali smo to i prije nego li smo krenuli u ovaj svojevrsni remont. I umjesto da kroz remont A tima, vršimo remont svih selekcija, unificiramo pristup, pokušamo pod našu zastavu dovesti svakoga ko je srcem osjeća a kvalitetom zaslužuje biti dio iste, mi posrćemo već na prvim preprekama.
Imamo mi veći problem na domaćem tlu, znate li da su samo Džeko, Hajradinović, Omerović, Mujakić, Bašić, Zlomislić i Radeljić momci koji su krenuli iz našeg prvenstva, a da su Hadžikić i Kulašin jedini igrači koji trenutno igraju u našem šampionatu. Od svih navedenih, pored velikog Edina, jedini je donekle Bašić i možda Hajradinović potvrdio kvalitetom opravdanost poziva, voljni momenat kod svih momaka je nepitan, međutim deficit kvalitete je više nego očit. Jednako veći problem je i pravilo o stranim igračima, koje je u podređeni položaj stavilo domaće nogometaše. Nedostatak i izostanak takmičenja za igrače koji odrade “staž” u omladinskim kategorijama donekle se pokušao premostiti “dvojnom” registracijom za klubove u Premijer i entitetskim ligama, ali to je samo djelimično riješilo ogroman problem. Rezultati omladinskih reprezentativnih selekcija su očajni, nikada gore kvalifikacije su iza selekcije U21 koja je predsoblje A tima, u nižim selekcijama još je više neusklađenosti, nelogičnosti, bez jasnog sistema, vizije i jasno poredanih stvari….
I tako sve to mi fino svedemo na poraze od Njemačke i Mađarske i krenemo sa “žvakanjem” našeg selektora, jednog od najkarizmatičnijih igrača naše zemlje, i činjenica neafirmisanog trenera. Ali u svom timu Sergej je okupio ljude s kojima je dijelio svlačionicu, prolazio sito i rešeto, kreirao historiju našeg nogometa, donijeli su energiju koja je nužna za kreiranje tima…naravno, to je proces i to zahtijeva sistem, a mi sistem ne volimo a procese ne možemo istrpiti, i jednostavnije je krenuli smo “žvakati” Sergeja, pa ćemo ga i ispljunuti, i možda će danas sutra, dići ruke i otići Barba, i Zlatan, i Nino i Keno i Spaha, a nama će ostati naši problemi i naše anomalije…
I opet, uzeti ćemo nekoga, žvakati i sažvakati pa ispljunuti, a možda i bude neki instant rezutat, pa nas zavara i produži nam agoniju….
Ma znam ja nas, j..o ti nas!
