Piše: Admir Gluhić
Nemam uopšte problem sa time da puna srca i na sav glas kažem kako je Edin Džeko najbolji kojeg je ova zemlja ikada imala. Neću pogriješiti ako kažem kako se sigurno nije rodio onaj koji je napravio više na promociji našeg fudbala ali i naše domovine. Ali večeras ću da pišem o jednoj drugoj veličini, našem selektoru Sergeju.
Sergej Barbarez, danas selektor, a nekada moj omiljeni igrač reprezentacije Bosne i Hercegovine, po mnogočemu je posebna ličnost. Kao igrač, plijenio je pažnju temperamentom i nevjerovatnim razumijevanjem nogometa, kao trener tek treba da se dokaže, a kao čovjek davno je osvojio srca svih Bosanaca i Hercegovaca.
Povlačilo se i provlačilo kroz medije ime Sergeja Barbareza godinama unazad. Suštinski svaki put kada je dolazilo do konflikta na relaciji navijači-savez, ili savez-igrači, navijači-igrači, ma u svim varijantama Sergej je bio najradije viđena opcija od strane navijača. Međutim, do saradnje i dolaska na klupu najdražeg tima nikada nije dolazilo. Nekada su razlog bile neke druge varijante, nekada nedostatak kvoruma, nekada cijena barela nafte na tržištu, nekada proročanstva Babe Vange, ali Sergej a i navijači uvijek su ostajali kratkih rukava.
Ali nije nikada prestala da tinja nada navijača i želja jednog od najboljih igrača koje je ova zemlja imala, za klupom reprezentativne selekcije. Sjedali su na tu klupu u međuvremenu manje kvalitetni i više kvalitetni treneri, manje ili više kvalitetni ljudi… Bilo je tu i pristojnih ljudi koji su pravili solidne rezultate, bilo je i dobrih izbora, bilo je i očajnih pogrešaka pri izboru, učili smo se na greškama, ali jako često se nismo naučili. Prečesto smo ponavljali iste ili slične greške, iznova i iznova, a nisu trpili samo rezultati.
Trpio je i interes za nacionalnom selekcijom, trpili su i omladinci širom Evrope s kojima se nije adekvatno komuniciralo, koji nisu vidjeli sistem, nisu prepoznali ozbiljnost rada i nisu bili prepoznati jer nije bilo ozbiljnog rada. Činjenica je kako se pojavilo u tom periodu dobrih i manje dobrih igrača, pojavili su se i neki mladi momci, potencijalni reprezentativci i bitni igrači u nacionalnom timu s vremena na vrijeme. Pojavljivali bi se i nestajali, trpili smo neke igrače mjesecima, kvalifikacionim ciklusima i godinama, a neki ne bi priliku dobijali istim tim mjesecima, ciklusima i godinama. Neki su mogli jer su bili nečiji, a neki nisu mogli do dresa reprezentacije jer nisu bili nečiji, i tako smo se vrtili i vrtimo u krug, poput psa koji hvata svoj rep…
Ne želim biti od onih koji idu niz dlaku pa su sada spremni reći kako je (konačno) postavljanje Sergeja Barbareza na čelo naše nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine znak kako se ima vizija ili znak da će nakon toga stvari da se rapidno i u ogromnom procentu mijenjaju. Ali uvjeren sam i siguran da nakon godina lutanja, situacija u kojima su igrači često bili birani na osnovu imena ili lobija koji stoji iza njih, ostaju iza nas kao ružna uspomena. Uvjeren sam kako će Barbin drugačiji pristup i filozofija donijeti i nove vrijednosti.
Samo naivni vjeruju kako se dobre stvari mogu desiti preko noći, kako jedan tim može postati bolji rapidno, jer ga predvodi neko novi, ili jer se stvari drugačije zovu. Ali ono što je sigurno, stvari mogu da se mijenjaju i da idu ka boljem, ukoliko imate nekoga ko vjeruje, želi i čini sve što može kako bi stvari bile bolje. Popravljanje stanja nije akt ili čin, posebno ako se radi o kompleksnim sistemima, to je proces, na neki način maraton, a maratone ne mogu trčati eksplozivni, nego odlučni i spremni. U reprezentaciji BiH mogu igrati samo oni koji to rade srcem, da onim srcem na koje su ruku stavili svi pri intoniranju himne naše domovine, u tom momentu, za mene mi smo pobijedili. Ovakav pristup i stav nije fraza, to je novi pristup, način rada, energija koja mora da diše kroz svaki segment tima kako bi taj tim u momentu punog sazrijevanja tu energiju emitovao i širio dalje.
Ruka na srcu, za neke druge nacije, tek je simboličan čin poštovanja prema državi, a za nas, to je jedan nagovještaj puta na koji smo krenuli, jasan signal i znak promjene – svaki igrač je svjestan važnosti dresa koji nosi i odgovornosti prema navijačima i domovini. Njihov respekt prema domovini, je ono što su dobili natrag nakon meča, potpuno poštovanje i pored poraza od Njemačke. I ne samo to, pobrali su ovacije nakon susreta jer su svaki ponaosob od njih pružili svoj maksimum, i to je put kojim treba ići, tu nema nikakve dileme.
Rezultati su uvijek bitni, i činjenica je kako Sergej i momci još uvijek ne donose ono što bi možda željeli u striktno rezultatskom smislu. Međutim, rezultati koji se “ne boduju” ogromni su, napredak je već sada očit i značajan, “Zmajevi” igraju srcem i na terenu pružaju svoj maksimu, ispravljaju greške jedan drugome, a velika većina ih se par mjeseci unazad nije ni poznavala. Nema više disbalansa i izostanka harmonije u ekipi, nema više individualaca koji misle samo na sebe. Napokon imamo tima ne grupu ljudi, tim koji je jedinstven, odlučan i predan zajedničkom cilju. Borbenost i zajedništvo, koji su dugo nedostajali, sada su obavezni dio nastupa svakog pojedinca, i svakome ponaosob predstavlja čast spoznaja da su tu, tako se gradi kult reprezentacije.
Krenuli smo na jedan put koji zahtijeva puno rada, angažmana, posvećenosti, put na kojem će biti proklizavanja, udaraca ispod pojasa, podmetanja nogu i rada iza leđa, ali put je to koji sigurno vodi u bolje sutra. To bolje sutra sigurno donosi uređen sistem, sistem u kojem se neće, posebno u mlađim uzrastima pozivi dogovarati u kafani, razmjenjivati koverte, kalkulasati sa imenima i prezimenima, dobijati instrukcije od menadžera…
Put nije lak, ali svjetlo nam se ukazalo, valja sada krenuti prema njemu odlučnim koracima!
