Piše: Admir Gluhić
Més que un club – više od kluba, slogan je s ponosom ispisan na tribini Camp Nou stadiona u Barceloni, a za njega slobodno možemo reći Més que un jugardor – više od igrača.
Andres Iniesta bio je veliki igrač, zna svako ko je u periodu od nekih 15-tak godina pratio fudbal, bilo da se radilo o Barceloni ili reprezentaciji Španije, Andres je bio pogonsko gorivo.
Nije Andres poput današnjih veznjaka bio superioran fizičkom konstitucijom, nije bio ni pretjerano brz, ni mnogo snažan, ni fizički pripremljen… Andres je igrač koji ni u čemu nije bio prvi na svijetu, a u svemu je bio među najboljima.
Fudbalska inteligencija omalenog je dječaka iz Albacetea sa samo dvanaest godina odvela u čuvenu “La Masiu” jednu od najboljih fudbalskih škola na planeti. Davne 1996. Andres se zaputio u Barcelonu, kako bi nastavio put prema kako su mu već tada predviđali zvjezadnoj karijeri. Pet godina su neki od najboljih trenera brusili omaleni dijamant iz Albacetea, a 2001. godine, otisnuli su tada još uvijek golobradog mladića u orkutni svijet profesionalaca.
Uz Xavia Hernandeza, partnera u “savršenom zločinu” kreirao je dio najslavnije historije kluba iz Katalonje. Pokazali su Iniesta i Xavi svu čistoću fudbalske igre i dali novi smisao izreci kako je u fudbalu najteže izvesti najjednostavnije. I ne samo da im je to polazilo za nogom, nego su u tome postali virtuozi i najveći majstori svoga doba. Pojavio bi se s vremena na vrijeme neki veznjak koji bi im možda ukrao momentum, ali najbolji duel puritanskih veznjaka bili su njih dvojica, dva omalena inženjera najljepše igre diva iz Katalonje u historiji.
Louis Van Gaal, prvi je prepoznao fudbalsku inteligenciju “osamnaestogodišnjeg ćelavca” i stisnuo petlju da ga gurne u vatru. Utakmica Lige prvaka protiv Club Bruggea na Kamp Nou činila se kao savršena prilika za nastup na svjetlima velike pozornice. Nije to bio prvi nastup u dresu Barce, omaleni veznjak se kalio po rezervnom timu, međutim ta 2002. godina donijela je njemu novu dimeniziju. Iako ni te ni naredne sezone nije iskazao raskoš svoga talenta, brusio se na putu do visokog sjaja. Visok pritisak je ono od čega dijamant dobija čvrstinu, pa ili pod pritiskom pukne ili zasija najljepšim sjajom.
Iako je Rijkaard dovoljno prostora davao za razvoj mladog Inieste, nekada se činilo da on možda i neće zasjati punim sjajem. Učestvovao je Andres značajno u trofejima domaćeg prvenstva i Lige šampiona u mandatu Rijkaarda, međutim pravi momenti su tek trebali da dođu.
Pep Guardiola i tika-taka, pokazali su svu vještinu velikih majstora i svu ljepotu nogometne igre. Iniesta i Xavi izbezumljuvali su protivnike sa bezbroj kratkih dodavanja duž terena. Nepogrješivi i nenadmašni postali su u onome što je u fudbalu najteže – učiniti ga jednostavnim. U to vrijeme divovi iz Katalonje plijenili su pažnju a u njihovoj igri uživali su i najljući rivali, nije možda Barca imala najkvalitetniju ekipu, ali imala je najkvalitetniju igru, a najbolje je tek dolazilo.
Sezona 2008/09 donijela je strepnju u redove momčadi sa Nou Kampa. Otišao je Ronaldinho i u novu sezonu ulazi se bez najveće zvijezde. Svi su očekivali pad kluba, a i sami čelnici spremali su se na crni scenario. A onda…
Pojavio se tada omaleni Argentinac. Leo Messi, mali virtuoz u vrhu napada, i kao na traci nizao je pogotke, brojeći do 23, u novoj tituli za Barcu. Ali svjetionik igre Barcelone kroz sezonu nije bio omaleni Argentinac, nego mađioničar i virtuoz na sredini terena, Andres Iniesta i njegov partner u zločinu – Xavi.
Iako je uvijek bio mozak, kreativni i dio tima koji je svaku akciju u glavi znao razraditi unaprijed u glavi poput skijaša prije napornih utrka slaloma, Iniesta je postizao i važne golove za svoj tim. Jedan od njih, možda i najvažniji, koji se desio u toj sezoni, i odveo Barcu do finala Lige šampiona i Rima, desio se na Stamford Bridgeu. Lopta primljena od Messija na rubu šesnaesterca, precizan šut i obezbijeđen put u Rim i finale.
A u finalu, Andres je opet arhitekta, i golova i pobjede. Asistencija za Samuela Etto'a i potpuna dominacija nad tada izuzetnom veznom linijom Uniteda, priskrbila je Iniesta globalne simpatije. Pobjeda od 2:0 nad Manchester Unitedom u režiji Inieste po scenariju tika-take.
Trostruki trofej za Barcu, donio je i prve individuaone trofeja za Andresa. Najbolji play maker i najbolji domaći igrač La lige. A najbolje stvari su tek dolazile, kako na klupskom tako i reprezentativnom nivou.
Iako je Messi u godinama koje su dolazile uklapao posljednje dijelove u slagalici Barcelone, ipak su slagalicu osmišljali i pred svršen čin dovodili Iniesta i Xavi. Za neurohirurga kažu kako je “mozak operacije mozga” a tako su Andres i Xavi bili mozak svih uspjeha Barcelone, a Andres ih je napravio zaista mnogo. A zlatno doba reprezentacije Španije u periodu tika-take u Barceloni preslikali su i u nacionalni tim, pa je tada tika-taka ovog neprevaziđenog dvojca dala novu dimenziju i igri reprezentacije Španije.
Nakon šesnaest sezona svojoj Barci, rekao je zbogom jer nije takav čarobnjak mogao da u najdražem dresu igra ispod nivoa koji njegov voljeni tim zaslužuje. I otišao je. Na kraj svijeta, sve do dalekog Japana. Valjda mu je bilo lakše da iz jedne mediteranske i temperamentne kulture, pune žustrine i tempa ide u uvijek mirni i disciplinovani Japan. Ali i tamo je Andres bio najdisciplinovaniji. Jer on ne zna drugačije, osim da bude najbolji. Odigrao je i oproštajnu sezonu za bogate šeikove u momčadi Emirata.
I otišao je. Jednako tiho kako je došao, nenametljivo a dominantno, skromno a superiorno, pompezno a tiho.
Devet trofeja Španske lige, a šest trofeja kupa i superkupa. Četiri Lige prvaka, dva UEFA Superkupa, tri osvojena Svjetska klupska prvenstva.
Prvak svijeta 2010. a prvak Evrope 2008. i 2012. godine. Prvak Evrope U16 i U19.
Dvadesetdevet velikih trofeja za malog VELIKOG Iniestu.
